U subotu, 6.siječnja u župnoj crkvi u Vođincima održana je prva u nizu od 5 prvih subota. Pobožnost je to prema Majci Mariji koja je u Fatimi svetoj Luciji uputila ove riječi: “Gledaj kćeri moja, moje Srce probodeno trnjem što ga ljudi zabadaju svaki čas svojim psovkama i nezahvalnostima. Nastoj barem ti da me utješiš te poruči ljudima moje obećanje da ću pribaviti na čas smrti sve milosti potrebne za vječno spasenje svima onim koji se budu kroz pet prvih subota u mjesecu redom ispovjedili, koji se pričeste, izmole krunicu i proborave sa Mnom četvrt sata, razmatrajući o petnaest otajstava svete krunice, s nakanom da mi dadu zadovoljštinu”.
Isto govori i nama danas, stoga je tema predavanja bila bogopsovka.
Dio teksta predavanja slijedi u nastavku:
Tko je BOG i što je grijeh?
Bog je, prema katoličkomu nauku, „neizmjerno savršen i blažen sebi samome” (KKC 1), neosporan, vrhovni autoritet, „središte i svrha svega što jest”, „izvor i svrha svemira”, „počelo i svrha svih stvari”, „prvotni uzrok i zadnja svrha svega”. Bog po svojoj naravi „nadilazi svako stvorenje”.
Grijeh je prisutan u čovjekovoj povijesti, on je stvarnost koja izvor ima u Istočnom grijehu Adama i Eve. Sam se Istočni grijeh poništava sakramentom krštenja, no njegove posljedice – čovjekova sklonost grijehu – ostaju za cijeloga čovjekova života. Grijeh je uvreda nanesena Bogu (…) to je neposlušnost, buna protiv Boga. Iz perspektive jezikoslovlja, glagolska imenica psovanje vuče korijen iz praslavenskoga pЪsovati, što znači „govoriti nekome kao psu“. Također, psovka je blisko povezana s pojmom kletve.
Što je bogohuljenje?
Druga Božja zapovijed zabranjuje huljenje Božjeg imena uzalud, a pogotovo psovanje Boga. U starom zavjetu onaj tko bi opsovao Boga kaznio bi se smrću. Nekad mi koristimo Božje ime u navici iz običaja, ljudi se kunu Božjim imenom u razgovoru, Bog se spominje u ljutnji, srdžbi, u proklinjanju, zatim poštapalice koje se koriste u našem narodu, “ubit Boga u njemu“, „da Bog da“, „Bog je prvo sebi bradu stvorio“, zatim „a Iss…“ i slično…
Mnogi koji koriste uzrečicu “bome”, a neki “bogme” nisu ni svjesni da izgovaraju psovku protiv druge Božje zapovjedi a koja glasi: “Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud” jer baš riječ “bome” je skraćenica od riječi “Bogme” što znači “Boga mi.” U našem se jeziku ime Božje spominje u mnogim izrekama/poštapalicama da većina u tome ne vidi ništa loše jer ne sadržava psovku. Poput: „Bogu iza nogu“, „pitaj Boga gdje“, „samo Bog zna“, „stoji kao drvena Marija“ i slično… Čak iako osoba u tome trenutku ne misli ništa loše, i dalje je izgovaranje Božjeg imena uzalud. Jer zapovijed ne glasi: „Nemoj misliti zaprave kad izustiš ime Božje uzalud“, nego je jasna: „Ne izusti!“
Isus je jasan po tome pitanju kada kaže: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.“ Mt 12, 36 – 37
Što je bogopsovka?
Ljudi često u nedostatku istinskih vrijednosti psuju Boga kako bi se dokazali i ispali veće face; psuju Boga i Isusa u svakoj drugoj rečenici. Vrlo često je to slučaj, osobito kod mladih, psuju u svojoj frustriranosti i strahu da prikriju svoje nedosljednosti i nesposobnosti. Jer kad se psuje Boga odmah se pravi većim i bitnijim od njega. Ne postoji niti jedan dio naše domovine koji nema svoj specifičan način psovke/proklinjanja. Narod smo koji po prostačenju i bogopsovki prednjači nad svim narodima. Niti jedan narod ne psuje kao mi. Za vrijeme domovinskog rata, jedan je stari fratar u svojim propovijedima uvijek upozoravao da se u Hrvatskoj i BiH više puta opsovalo ime Božje nego što je ispaljeno i metaka i granata zajedno.
A Biblija o psovanju govori: „Smrt i život u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova“ Izr 18,21
Psovanje Boga je prizivanje sotone. Sveto pismo kaže “Nitko ne može izgovoriti ime Isus osim u Duhu Svetom” ali nitko ne može opsovati Boga osim u demonskom duhu. Bogopsovka je najteži grijeh s posljedicama. Bogopsovka je jezik demona. Čovjek iz različitih razloga može zanemarivati ili odbacivati postojanje Boga, a bogopsovka je upravo to: odbacivanje, nijekanje, namjeravana ili nenamjeravana povreda Boga zloupotrebom Njegova imena. Čak štoviše, bogopsovka je čin odbacivanja čovjekova (psovačeva) spasenja, već dovršenog u Kristu. Tako bogopsovač zapravo najviše šteti sam sebi, jer Božju moć i slavu psovanjem ne umanjuje, ali u svome srcu razara ljubav. Je li potrebno nužno psovati/fizički izgovoriti psovku da bismo snosili odgovornost psovke? Ne. Odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo, naprimjer kada nam je smiješno kako je netko opsovao, što je opsovao, koliko je bio kreativan u smišljanju psovke. Napose napominjem koliko je OPASNO poticati djecu na psovanje jer zvuči „smiješno, slatko, simpatično“ i to pod krinkom da su djeca anđeli i da se njima ne broji kao grijeh. Da, istina je. Dijete koje ima tek nekoliko godina i ponavlja psovku za starijom osobom apsolutno ne snosi odgovornost za izrečeno, a onaj koji ga nagovara na psovanje i onaj pored koji se smije… za njih ipak vrijede malo drugačija pravila. Možda bi im Isus rekao da je bolje da si „o vrat objese mlinski kamen i potonu u dubinu“. Da, Isus je u 18. poglavlju evanđelja po Mateju bio konkretan i rekao: “Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.“(Mt 18,6)
Zakonske odredbe protiv bogopsovke u prošlosti
U prošlosti su se bogopsovka te psovanje Blažene Djevice Marije i svetaca kažnjavale, kako spisi navode to su bile novčane kazne, kazne javnoga sramoćenja (vezanje na stup srama, bacanje u jezero), a ponegdje i višednevni zatvor. U srednjovjekovnomu Splitu, bogopsovka se kažnjavala globom od 400 libara i izgonom iz grada i njegove okolice na pet dana, dok Novigradska sinoda (1644.) propisuje izopćenje javnih psovača iz Crkve.
Kakvo je stanje danas po pitanju kažnjavanja (bogo)psovke, svatko može sam zaključiti. Dovoljno je istaknuti da postoji online priručnik prevedeno s engleskog: „Nauči hrvatske psovke – psuj kao hrvat“. Ovaj priručnik ima više izdanja jer, kako navodi autor, još 2014. godine kada je objavio prvi priručnik naišao je na brojne pozitivne komentare. U priručnicima autor navodi najčešće hrvatske psovke i objašnjava u kojim se frazama i situacijama najčešće koriste te predstavlja zavidnu kreativnost hrvatskoga naroda u izmišljanju psovki.
Obratite pozornost na naslove novinskih članaka, kako stranci često opisuju susrete s hrvatima. Primijetit ćete kako je prvo što stranci nauče od Hrvata upravo psovka. Mediji su čak pisali o nekim stranim čelnicima koji su postali viralni nakon psovanja na hrvatskom.
Što učiniti kada čuješ bogopsovku?
„Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odreče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.“ Mt 10, 32-33
Često se kršćani nalaze u nedoumici što učiniti kada čujemo da netko u našoj blizini psuje Boga. Prvenstveno u takvim situacijama treba moliti za dar mudrosti da sam Gospodin prosvijetli i Duh nadahne trebamo li, i ako da, što konkretno reći toj osobi. Ipak, uvijek možemo učiniti barem nešto – pomoliti se za tu osobu i Isusu „liječiti rane“ nanešene bogopsovkom.
Isus je objavio službenici Božjoj Mariji od sv. Petra (1816. – 1848.), karmelićanki iz Toursa, sljedeću poruku: “Moje ime svi psuju, čak i djeca psuju. Psovka je strašan grijeh koji izravno i otvoreno ranjava moje Srce. Psovač psovkom proklinje Boga, i sam od sebe izgovara svoju osudu. Psovka je otrovna strelica koja probija moje Srce. Dat ću ti zlatnu strelicu kojom ćeš liječiti rane koje mi zadaju psovači. Ponavljaj često sljedeći zaziv; svaki put kad ga ponoviš ranit ćeš moje srce ljubavlju: ‘Budi uvijek slavljeno, čašćeno, ljubljeno i blagoslovljeno uzvišeno ime Božje, na nebu, zemlji i u podzemlju od svih stvorenja koja je Bog stvorio, po Presvetom Srcu Isusovu u Presvetom oltarskom sakramentu.’
Kako se oduprijeti bogohuljenju / spominjanju Božjeg imena uzalud / psovanju?
„Na usta mi Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih!“(Ps 141,3)
Prije svega, važna je odluka. Trebamo odlučiti, jasno, slobodno i svjesno odreći se grijeha. Moliti Gospodina za milost i u tome ustrajati. Suludo je očekivati da ćemo u duhovnom životu napredovati bez sakramentalnog življenja vjere. Ako se želiš odreći neke poštapalice za koju sada znaš da vrijeđa Gospodina, prije svega to ispovijedi, pokaj se, potom primi Gospodina u svoje srce i budi budan/budna te pripazi na svoj jezik. Kada te netko „vuče za jezik“ ti onda izgovori stihove iz Psalma: „Na usta mi Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih!“(Ps 141,3)
