Povodom spomedana sv. Marije Krucifikse, utemeljiteljice Službenica Milosrđa /Ančele, porazgovarali smo sa najmlađom sestrom koja živi i djeluje u Vođincima sa s. Ksenijom Franjo …
1. Hvaljen Isus i Marija! Za početak, kako ste časna?
2. Već ste neko vrijeme s nama u našoj maloj župi u Vođincima. Kako ste se uklopili? Sviđa li Vam se ovdje?
Slavonija je kraj u kojem sam odrasla, iako nisam bila u srcu Slavonije. Nije mi nepoznat mentalitet ljudi i običaji, klima je ona u kojoj sam odrasla pa se nisam trebala puno navikavati na rječnik, običaje. Osjećam u sebi kao da sam oduvijek u Vođincima. Osjećam se kao kod kuće i lijepo mi je živjeti u Vođincima, raditi na slavu Božju i biti uz one kojima sam poslana, djeci i svim župljanima, svakom na način koji mogu biti uz njih, molitvom, pozdravom ili nekom radnom akcijom.
3. Možete li nam malo više reći tko je Ksenija Franjo? Recite nam nešto o svom osobnom životu i obitelji.
Dolazim iz mjesta koje se zove Podravska Moslavina, to je na granici s Mađarskom. Iako nas neki žele smjestiti u Podravinu ipak smo na rubu Slavonije i dosta zajedničkog sa Vođincima. Rođena sam u Zagrebu i jedna zanimljivost da sam krštena u crkvi Kraljice Svete Krunice na Borongaju, a župu vode dominikanci. Nakon nekoliko mjeseci života roditelji su se preselili u Podravsku Moslavinu gdje sam odrasla sa svojom obitelji. Župa u kojoj sam odrasla posvećena je rođenju Blažene Djevice Marije. Imam još dvije mlađe sestre i žive roditelje. Djetinjstvo mi je obilježila igra u župnom dvorištu, molitva krunice prije svete mise i različite radne akcije u župi, čišćenje crkve. Mogu reći da sam s prijateljicama odrasla u župi, svi smo se sastajali kod župnika i pomagali što je trebalo. Na župi nismo nikada imali redovnice. Roditelje sam promatrala kako šivaju pa sam i sama odlučila da želim ići njihovim putem i završila srednju školu za odjevnog tehničara. Po završetku srednje škole razmišljala sam hoću li biti redovnica ili da upišem fakultet za vjeroučiteljicu. Bog mi je na kraju darovao da sam i redovnica i vjeroučiteljica.
4. Koji je Vaš hobi i imate li vremena za njega?
Hobi, ne mogu precizno reći koji je, ali sve što se radi rukama, kreativni rad, šivanje, kuhanje i pečenje kolača, volim se baviti takvim stvarima. Imam malo slobodnog vremena pa sve što radim ili šivam ili nešto drugo radim u školi sa zadrugom. Raduje me što sam okupila oko sebe vrijedne ručice djece u školi i zajedno pletemo, kukičamo i tako djelujemo u našoj školskoj zadruzi.
5. Možete li nam reći kada ste čuli poziv za ulazak u redovništvu i kako su to Vaši prihvatili?
Možda ću sada neke razočarati, ali nikakav se glas ne čuje, bar ja nisam. U početku, kada sam tek upoznala sestre, zanimljivo mi je bilo što to nije prestrogo kao što sam ja zamišljala. Kod mene nema na župi sestara pa nisam znala kako izgleda redovnički život. Svidjela mi se uniforma, ali na poseban način mi se svidio lik utemeljiteljice, sv. Marije Krucifikse – kao da sam ju poznavala, da sam živjela s njom. Učinila mi se jako bliskom. Toliko mi se učinila da ju poznajem da nisam razmišljala ni o jednom drugom redu, nego upravo Službenice Milosrđa i odlučila sam se za redovnički poziv u toj Družbi. Kako je vrijeme prolazilo redovništvo mi nije izlazilo iz glave, a nakon završene srednje škole trebalo je nešto odlučiti što dalje, tako sam ja odlučila da idem u samostan. Najteže mi je bilo reći roditeljima, ali to je prošlo dobro. Malo su doživjeli šok, ali mama je rekla da je znala da ću biti časna. Od prvog dana su uz mene i podržavaju me u odabiru redovničkog poziva. Sada su već navikli i drago im je da sam im sada bliže nego dok sam bila u Dalmaciji.
6. Po čemu Vas je baš ovaj red oduševio?
Prvi put kada sam bila u samostanu, dobila sam jednu knjigu i tu je pisao kratak životopis utemeljiteljice. Svidjelo mi se kako je ta žena Paola pomogla tolikom ljudima i neustrašivo činila tako velika djela, puno patila u životu a umrla s 42 godine. Nisam se osjećala da mogu biti medicinska sestra, ali osjećala sam da mi je mjesto u toj redovničkoj zajednici. Uistinu to se i ostvarilo. Rad sa djecom, mladima i aktivan život u župi ispunjava me u mom apostolatu.
7. Recite nam nešto više o utemeljiteljici Vašeg reda čiji spomendan danas slavimo. Je li baš njen život bio poticaj za ulazak u ovaj red?
Kada nešto trebam reći o Paoli di Rosa ili kasnije Mariji Krucifiksi, uvijek volim započeti s vitrajem koji se nalazi u našoj župnoj crkvi. To je njen život. Oduševila me svojim životom i radom, s djecom i mladima, bolesnima. Kao što su djeca oko lika svetice, tako se i ja sada osjećam u župi, uvijek djece oko mene, kao što je utemeljiteljica brinula za male i malo veće, tako i ja pokušavam biti blizu svima kojima mogu pomoći, molitvom, razgovorom, savjetom. U pozadini slike nalazi se bolesnik u krevetu, i takvima sam poslana iako u ovom trenutku ne radim toliko sa bolesnima, mogu im biti blizu u molitvi. Odabrala sam ovu Družbu, iako nisam puno istraživala druge, jer sam uistinu Mariju Krucifiksu doživjela kao dio mene.
8. Svijet je trenutno takav kakav jest. Možete li mi reći što redovnice Službenice Milosrđa mogu danas ponuditi ovom svijetu?
Sv. Majka je rekla da činimo sva djela milosrđa, mislim da je danas potrebno probuditi u ljudima empatiju, da vide drugoga pored sebe. Izgubili smo osjećaj za druge, to nam je potrebno. Moramo vratiti ljude ljudima.
9. U ovo adventsko vrijeme što biste istaknuli kao svoju najveću želju i što biste poručili onima koji iščekuju rođenje Spasitelja?
Nametnuto nam je što i kako se trebamo ponašati. Advent je kupi, popi, pojedi. Zaboravljamo na ono što advent jest, priprema, iščekivanje, budnost. Koga čekamo? Ni sami više ne znamo. Željela bih da se u ljudima probudi pravo iščekivanje Maloga Djeteta, koje je svijetu donijelo spas. Spasitelj dolazi, ne kasni, polako dolazi, nećemo ga čuti u buci petardi, tutnjavi glazbe, nego u tišini svoga srca, male štalice koja je napravila mjesto za svoga Spasitelja.
Želim svima sretan i blagoslovljen Božić u moje ime i ime sestara u zajednici s. Tadijane i s. Alberte.
Razgovor sa s. Ksenijom vodila je Tena Faletar