Moja poruka onima koji razmišljaju o svećeništvu bi glasila: „Odvaži se i probaj! Nemaš što izgubiti!“
Sjemeništarci i odgojitelji Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, na čelu s rektorom Matijom Pavlakovićem, od 17. do 19. studenoga boravili su Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji gdje su sudjelovali u obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, a u nedjelju su animirali prijepodnevno misno slavlje u župi Dobroga Pastira u Đakovu te večernje misno slavlje u župi Kraljice Svete Krunice u Vođincima.
Povodom posjeta našoj župi, rektoru Matiji Pavlakoviću, postavili smo nekoliko pitanja o cilju posjeta, radu sjemeništu i njegovoj budućnosti na koja nam je dao vrlo zanimljive i konkretne odgovore.
1. Hvaljen Isus! Dobrodošli u našu župu! Koji je razlog vašeg posjeta Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i župi Kraljice Svete Krunice Vođinci?
Lijep pozdrav i Vama. Ove godine, odlučili smo, kao sjemenišna zajednica, pohoditi Vukovar povodom 32. obljetnice stradanja i vukovarske tragedije. Kao sjemenište, prije svega, učimo buduće kandidate za svećeništvo o vrijednosti domovine, o žrtvi koja se dogodila da bismo mogli imati domovinu, a budući da je Crkva uvijek bila čuvarica vjerskog identiteta i vrijednosti domovine, mislili smo da bi, nakon komemoracija kojima inače obilježavamo vukovarsku tragediju u sjemeništu, ove godine bilo prigodno, jer je subota, doći u Vukovar i sudjelovati u koloni sjećanja te na svetoj misi na Memorijalnom groblju. Budući da dolazimo iz Zagreba u Slavoniju, a da iskoristimo prigodu, razmišljali smo o mogućnosti da ostanemo dan dulje i da predstavimo sjemenišnu zajednicu u nekim župama Đakovačko-osječke nadbiskupije. Budući da smo bili smješteni u bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, smatrao sam prigodnim da se s vjernicima susretnemo u župi Dobroga Pastira u Đakovu. A, također, budući da od ove godine župa Vođinci ima sjemeništarca Nikolu Bilonića, koji je ušao u prvi razred sjemeništa, htjeli smo posjetiti i njegovu župnu zajednicu i zahvaliti za dar poziva i rada na pastoralu duhovnih zvanja u ovoj župnoj zajednici i na neki način predočiti vjernicima ove župe gdje se to Nikola nalazi, gdje živi i s kim. Cilj nam je promocija pastorala duhovnih zvanja i potreba za novim kandidatima budući da je, na žalost, i sjemeništaraca i bogoslova u cijeloj Crkvi u Hrvata sve manje i da ćemo u budućnosti imati velikih problema s novim svećenicima, s održavanjem pastorala u župama, a znamo, ako nema svećenika, nema ni svete ispovijedi, ni euharistije i tu dolazimo to potrebe vrlo velike molitve za duhovna zvanja. Eto, zato smo tu.
2. Kakav je dojam na Vas ostavila ovogodišnja kolona sjećanja?
Kao tajnik zagrebačkog nadbiskupa 2006. godine prvi put sam sudjelovao u koloni sjećanja i misi na Memorijalnom groblju koju je tada predslavio kardinal Josip Bozanić, tadašnji zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zaista sam tada, s ponosom i pijetetom u njoj sudjelovao. Tako je bilo ove godine jer ja sam dijete Domovinskog rata, 1990. godine imao sam deset godina. Budući da dolazim iz Karlovca, a u jednom periodu Domovinskog rata Karlovac i Vukovar bili su dva najviše granatirana grada u Hrvatskoj i moj je djed poginuo kao branitelj u obrani Karlovca, a i moj je otac sudjelovao u obrani Hrvatske kao dragovoljac, uvijek se osjećam zahvalno. Kada hodam kolonom sjećanja i kada dolazim u Vukovar, bez obzira, bilo to prigodno, u ovakvim trenutcima ili kroz godinu, uvijek se osjećam, prije svega, zahvalno, za one ljude koji su nam darovali slobodu žrtvom svog života. S druge strane želim i mlađim generacijama, kao svećenik, prije svega, pokazati svojim primjerom da je važno gajiti sjećanje i molitvu prema žrtvi, da se takvo što više ne ponovi. Također, važno je da budemo čuvari vrijednosti domovine i svega onoga što su nam ljudi omogućili, a to je sloboda i slobodan život u vlastitoj domovini.
3. Godine 2016. imenovani ste rektorom Međubiskupijskog sjemeništa na zagrebačkoj Šalati. Možete li opisati put koji Vas je doveo do tog imenovanja?
Godine 2006. zaređen sam za svećenika, zatim sam bio tajnik nadbiskupa zagrebačkog, nakon toga kapelan u dvije župe u Zagrebu, i to u župi Svete Obitelji i u župi svetog Petra apostola u Zaprešiću, potom sam bio župnik župe svetih Petra i Pavla u Kašini, da bih 2016. postao rektorom Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati. Tada sam bio najmlađi rektor u povijesti institucije sjemeništa koja je kroz povijest mijenjala imena. Tada je bilo 56 sjemeništaraca, a danas ih ima svega 15 te je vidljiv pad broja upisanih, a i puno manje djece se odlučuje za taj put. Tako da, nakon završetka fakulteta u Rimu, nakon godine dana đakonskoga pastoralnog praktikuma kao odgojitelj u sjemeništu, put me je ponovno vratio na staze koje sam završio 2005. na 2006. godinu, i tako sam, deset godina nakon, ponovno postao odgojiteljem budućih svećenika.
4. Što je Međubiskupijsko sjemenište i koja je uloga takvog sjemeništa?
Međubiskupijsko sjemenište je Crkvena ustanova za odgoj kandidata za svećeništvo srednjoškolske dobi. Kada govorimo o tom odgoju kandidata za svećeništvo, onda moramo naglasiti da je to jedan odgoj iz daljega budući da se radi o srednjoškolcima, dakle, dječacima između 14. i 18. godine života koji još nemaju razvijen duhovni poziv, nego više tu govorimo o duhovnoj intuiciji. To su dječaci koji su aktivni članovi svojih župnih zajednica koji vole čitati, ministrirati i koji su u nekim od živih krugova unutar župne zajednice, i koji, gledajući svoje župnike, možda, razmišljaju o tome da bi i oni jednoga dana mogli biti poput svojih župnika. Tada, na poticaj i župnika i uz blagoslov obitelji dolaze u sjemenište i kroz četiri godine, kroz aktivan duhovni život i, naravno, intelektualnu izobrazbu u klasičnoj gimnaziji, oni razlučuju o pozivu odnosno bi li išli prema svećeništvu ili je, ipak, obiteljski život više njihov put.
Onda, nakon završene srednje škole i mature, ili upisuju jedan od vanjskih fakulteta ili upisuju bogosloviju i onda započinje uža priprema za svećeništvo, studirajući na teološko-bogoslovnom fakultetu. Ono što je važno, da mi njih u sjemeništu, koje ja volim nazivati školom molitve, mi ih želimo naučiti moliti, i da bez obzira što u životu izaberu, da uvijek, nekako, budu oni koji će u Crkvi vršiti određenu službu, bila ona u laičkom ili u ministerijalnom svećeništvu na način da daju najbolje od sebe Bogu.
5. Međubiskupijsko sjemenište ustanova je za odgoj i formaciju svećeničkih kandidata srednjoškolske dobi. Koliko je, u današnjem vremenu, zahtjevno voditi takvu ustanovu?
Mogu reći da se dosta toga promijenilo nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa 2020. godine zbog kojega je većina šalatskog kompleksa još uvijek zatvorena. Sama činjenica da više nismo u svim onim prostorijama i crkvama u kojima smo bili do potresa, već smo oslonjeni na manji dio sjemeništa, koji je obnovljen zaslugom Zagrebačke nadbiskupije, čini veliku promjenu. S druge strane, odgajati danas, i općenito odgajati, posao je koji ide dva koraka naprijed jedan natrag, uvijek imaš osjećaj da tapkaš na istome mjestu, ali s druge strane i vrlo blagoslovljen kada vidiš da ti dječaci, koji pomalo postaju mladići, kada završe srednju školu, kada odu iz kuće uvijek se u nju rado vraćaju i kažu da je najljepši period njihova života, svakako bio period proveden u sjemeništu. Tada sve muke, sve teškoće, sve neprospavane noći, sve odluke koje u njihovu životu donosimo mi kao odgojitelji koji važemo te odluke za njihovo dobro u suradnji s njihovim obiteljima, vidimo da ima ploda i da na neki način sve ono što smo se mi žrtvovali u njihovom sazrijevanju, kasnije donosi plod i rod.
6. Svjesni smo kako su potrebe za svećenicima velike. Čini se, kako se i oni, koji su pozvani, ne odazivaju pozivu. Koliko upisanih kandidata nastavi putem svećenstva? Koji su razlozi odustajanja kandidata?
U globalu, u mom mandatu, od sada, osam godina koliko sam rektor, 75 posto maturanata uvijek ode u bogosloviju i upisuje Katolički bogoslovni fakultet, no od tih 75 posto, 10 do 20 posto se zaredi i dođe do cilja koji je, opet, novi početak. Tako je, možemo reći, bilo i kroz povijest kada je sjemenište brojalo 200, 300, 400, 500 djece, budući da je ono bilo mišljeno, u vrijeme kad je građeno između 1927. i 1931., a gradili su ga upravo srijemski biskup Antun Akšamović i zagrebački nadbiskup Antun Bauer, kao jedan centar za duhovna zvanja od Maribora do Zemuna. I tada, kada je bilo puno, djece, ako bi ih 60 ili 70 maturiralo 30 ili 40 je odlazilo put bogoslovije, a 10 do 25 bi ih se zaredilo. U današnjoj situaciji, maknemo nule i dolazimo do istoga broja. Otprilike, dakle, ako imamo pet maturanata, a 12 ih je ušlo u prvu godinu, no pet ih je maturiralo, od njih pet, trojica će otići na bogosloviju, jedan ili dvojica će postati svećenici.
7. Kako vidite budućnost sjemeništa?
Smatram da je sjemenište u ovoj strukturi u kojoj se danas nalazi dalo ono što je povijest od njega očekivala. Sigurno trebamo razmišljati o jednom zaokretu budući da djeca kasnije odrastaju, da se, općenito, odluke za bilo što donose kasnije. To možemo vidjeti kod mladića i djevojaka u odluci za ženidbu, u odluci za izbor fakulteta, za bilo što što u sebi sadrži jednu konstantu. Odluka u sebi ima karakteristiku trajnosti, ne od danas do sutra, i uvijek imati neki B plan ili B opciju, karakteristika je jedne odluke, za bilo što, stalnost, dakle, do kraja. U tom smislu, gledajući sjemenište, teško je danas očekivati da će djeca u adolescentskom periodu životne dobi, u tim godinama moći donijeti odluku koja će, na neki način, definirati njihov život. Tako da, osobno smatram, da će do određene strukturne promjene sjemeništa morati doći. Danas u bogoslovije dobivamo, najčešće, kandidate koji su već završili jedan fakultet, možda i radili u struci, dakle, kasnije su se odlučili za duhovni poziv s 25 , 26, ili 27 godina. Vrlo rijetko se dogodi da netko, kada s 18 godina završi srednju školu, upiše teološki fakultet i s 23, 24 godine se zaredi, kao što je to bio slučaj sa mnom. Danas imamo jednu odluku koja se prolongira. Zbog svega toga, mislim da je, možda, bolje da djeca srednjoškolske dobi ostaju u svojim obiteljima, sa svojim roditeljima, posebno stoga što današnje društvo vrlo loše gleda prema svećeništvu i odgojnim zavodima u kojima su svećenici odgojitelji maloljetnicima.
Možemo, stoga reći, da je odgoj maloljetnika, kojim se mi bavimo, vrlo sklizak teren. Međutim, mi odgojitelji, imamo jasne naputke naših biskupa, jasne naputke dokumenata Crkve koji govore o odgoju djece, kojih se pridržavamo, a to je i za svećenika dodatni angažman, stres, napor posebno u toj fazi njihova odrastanja kada oni mogu Crkvi reći da zauvijek, ali kada mogu reći i ne zauvijek. Na nama je velika odgovornost, kao odgojitelja, da sjemenište ne postane, ne daj Bože,“ kvarilište“, i zato Crkva kada daje odgojitelje traži najbolje među sobom. Ne kažem da sam ja najbolji, ali traži se nešto više od onog redovitog.
8. Smatrate li da Crkva treba pratiti suvremene društvene promjene i mijenjati svoj pristup prema vjernicima, osobito, mladim vjernicima?
Mislim da Crkva mora imati određenu konstantu. Dakle, Crkva nikada u povijesti nije bila neki gliser na moru životu, nego je uvijek bila jedan tanker koji se dosta sporo okreće i prije nego što donese neku odluku uvijek je to bilo na način da je ona ispitala sve mogućnosti, gledala iz svih kutova gledišta i onda donijela odluku. Ono što ja vidim u Crkvi danas je da je ona mlada, da ima perspektivu, da je nebrojeno mnoštvo mladih koji žele autentične svećenike, žele u Crkvi jasna pravila s jasnim ciljevima i puno mladih pristupa upravo redovima, bilo redovničkim bilo dijecezanskim, koji to pokazuju i koji žive svoju autentičnost. Samo autentična Crkva je ona Crkva koja je mlada i koja će uvijek davati plod. I zato, u biti, jedini naš orijentir je Krist, i to onaj raspeti i uskrsli, prema kojemu se mi trebamo orijentirati, a ne da se Crkva orijentira prema svijetu. Crkva ima svoje jasne postulate, točke i prema tom cilju mi svi idemo.
8. Koja je Vaša poruka mladim vjernicima, i onima koji razmišljaju i onima koji ne razmišljaju, o svećeničkom pozivu?
Moja poruka onima koji razmišljaju o svećeništvu bi glasila: „Odvaži se i probaj! Nemaš što izgubiti!“ Na koncu konca, nećeš se u životu kajati da nisi probao i puno lakše ćeš moći donijeti odluku za jednu forumu svoga života, bilo ona bračna, bilo ona svećeništvo. To uvijek govorim i sjemeništarcima. Ako si bio četiri godine u sjemeništu, duboko vjerujem da nisu tu došao slučajno. Kao što je Isus nekada zvao Petra, Andriju, Filipa, dakle, prije dvije tisuće godina, zove i danas, samo je pitanje čuješ li i želiš li se odvažiti da to što si čuo konkretiziraš. Mladim vjernicima općenito, želio bih naglasiti da se ne osvrću toliko na ono što mediji govore o Crkvi, nego da prate glas svoga srca i da posvjedoče kakva je ta Crkva upravo na način da aktivno sudjeluju u svojim župnim zajednicama i iz tog aktivizma iz tog susreta sa živim Bogom unutar župne zajednice da oni budu jasni svjedoci i glasnici kakva je ta Crkva, i na koncu konca, Crkva će biti onakva kakvi mi budemo jer mi smo Crkva.
Tekst: Gordana Savić
