Druga večer devetnice Duhu Svetom započela je u 20.30 sati, 20. svibnja 2023., uz molitvu krunice Duhu Svetom koju su predmolili ovogodišnji krizmanici zajedno sa župnikom Antom Šiškom.
Druga večer bila je obilježena razmišljanjem o daru razuma, koji je predstavila vjeroučiteljica Silvija Faletar.
Dar razuma, toliko važan i nerazumljiv dar mnogima, pomaže nam da druge gledamo Božjim očima. Omogućujemo nam da u potpunosti proniknemo znanje koje imamo. Razum je upravo pogled iznutra. Kako biste bolje razumjeli ovaj dar, u nastavku možete pročitati cijelo predavanje.
Nakon predavanja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koje je predvodio župnik Ante, a animirao zbor mladih „Glas srca“.
DAR RAZUMA – predavanje Silvije Faletar
Večeras govorimo o jednom od darova Duha Svetoga, daru RAZUMA.
Nema sumnje da je razumijevanje i nerazumijevanje ono što itekako utječe na naš život, na naše odabire, pojedinih stvari, ali i ljudi. Koliko li smo puta rekli jedni drugima: „Pa ti me uopće ne razumiješ?!“, „Ti ne znaš kako je meni!“ A tvoj sugovornik je u tom trenutku odreagirao baš tako jer misli, jer je uvjeren da te baš dobro razumio. Možemo si lagati, ali danas roditelji ne razumiju svoju djecu, djeca roditelje, zdrav ne razumije bolesnoga i slično. Svi smo zatrovani rečenicom :“ZNAM JA TEBE!“ i o svakom imamo nekakvo svoje razumijevanje koje često nema veze sa stvarnošću. Ljudski gledano: koliko ljudi toliko ćudi. Što to znači za nas, za ovaj govor večeras?
Po svoj prilici znači da nikada nećemo i ne možemo do kraja razumjeti jedni druge. Tako nešto je moguće jedino Bogu koji me „proniče svega i poznaje, koji zna kada sjednem i kada ustanem, koji izdaleka misli moje poznaje. Hodam li ili ležim, sve On vidi, znani su mu svi moji putovi. Znanje to je odveć mi čudesno,..„(usp. Ps 139,1-6)
Vidimo već u prvoj Pedesetnici kako je Bog bio svjestan ovoga problema za nas ljude, te nam je dao dar RAZUMA. Po mom mišljenju to tzv. nerazumijevanje drugoga je čak i korisno. Bog je to područje namjerno ostavio skrivenim. To nam je na neki način zaštita jednih od drugih.
Ako želimo dublje zariti u ovu problematiku postavljam sebi i vama nekoliko pitanja.
Mogu li ja razumjeti majku koja je izgubila dijete zbog neke teške bolesti? Mogu li razumjeti ženu koja toliko silno želi dijete, ali nikako? Mogu li razumjeti čovjeka koji je u ratu izgubio najboljeg prijatelja, koji mu je umro baš na rukama? Naravno da ne mogu, jer ništa od toga nisam doživjela, Mogu pretpostaviti da boli, da je teško, ali razumjeti tu osobu do kraja – nikada. Nedavno se u Beogradu dogodio onaj nemili događaj u kojem dječak ubija svoje kolege u razredu. Dijete on, djeca oni. Razumijem li ja to dijete? Ne!
Mogu osuditi čin, mogu prozvati čovjeka, mogu mu čak pljunuti u lice, ali ga razumjeti ne mogu. Ako ćemo zakoračiti korak dalje u pitanje naše vjere, onda mogu nabrojiti štošta što znam o svojoj vjeri. Znam da je Isus Bog, znam da je Marija uznesena tijelom u nebo, znam da se dogodio Uskrs, ali razumijem li te istine i te stvarnosti? Do kraja nikako. Bez pomoći Duha Svetoga nikako.
Sav ovaj uvodni dio da bih sebi i vama olakšala razumijevanje nas ljudi i razumijevanje potrebe dara RAZUMA.
Pedesetnica je bila najveća prekretnica u životu apostola. I mi vjernici imamo svoju Pedesetnicu. Je li ona i nama prekretnica u životu? Nažalost znamo da jest, ali najčešće u suprotnom smjeru. To ne bi trebala biti. Možda ne shvaćamo važnost sile Duha Svetoga ili čak ne znamo ni čemu služi. Apostoli su sve doživjeli na opipljiv način. To je za njih jedan jako emotivan događaj.
Što se tiče dara RAZUMA moramo reći da nije riječ o ljudskoj inteligenciji, intelektualnoj sposobnosti kojom možemo biti više ili manje obdareni. Riječ je o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava osobu da se izdigne iznad znanja i pronikne dubine Božje misli i njegova nauka. Apostol Pavao, obraćajući se zajednici u Korintu, dobro opisuje učinke toga dara, tj. što taj dar izvodi u nama. Pavao kaže: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu (1 Kor 2,9-10)
Razum omogućuje pogled iznutra, taj nam dar pomaže shvatiti stvari kako ih Bog shvaća. Netko može shvatiti određenu ljudsku situaciju svojim razboritošću. Shvatiti tu situaciju u dubini kako je Bog shvaća učinak je toga dara. I to je ono što čini Duh u nama: otvara nam srce, da bolje shvatimo Božje stvari, situacije, ljude… sve.
Dok sam pripremala ovaj nagovor zavirila sam u misli svetog Filipa Neria. On je u razmišljanju o darovima Duha svetoga razradio protutežu između darova Duha Svetoga i grijeha. Tako je svakom daru našao protutežu u jednom od glavnih grijeha. Za razum Filip Neri navodi zavist kao protutežu. Na prvu čovjek bi pomislio nigdje veze, ali ako malo dublje uđemo u razmišljanje razumjet ćemo. Kada nemamo Duha Svetoga ne gledamo čovjeka razumom, gledamo ga kao rivala, zavidni smo. U daru razuma drugog čovjeka vidim kako ga Bog vidi, a Bog gleda tog drugog čovjeka kao svoje dijete. Bog voli svoje dijete. Vratimo se nakratko na početak predavanja gdje smo spremni osuditi olako, osuditi one koje ne razumijemo, osuditi zločince. Ma nek’ se ubije, ološ jedan, ljudsko smeće. Onaj koji ima dar razuma može moliti i za neprijatelje i za zločince. Dar razuma uvijek se slijeva s darom mudrosti .Taj dar je apostolu Pavlu jako važan i osobito potreban jer i sam piše: “Ako sam i nevješt u govoru u znanju nisam.“( 2Kor 11,6) Darom razuma se osobito služio kao učitelj. Znamo koliko se u zajednici morao boriti protiv pogrešnih razumijevanja i spoznaja. I mi se danas borimo na isti način i protiv sebe i protiv drugih..
Što nam je na kraju činiti? Kaže Isus: „Ljubite moju riječ…“Nije to floskula. To je vrlo jasno. Ako ne čuvam tu Kristovu riječ odmah onaj drugi nalazi mjesto… Odmah ljubim sotonu. Ovih večeri želim da vidite ljepotu Krista, ljepotu Duha Svetoga, ljubite Krista, ljubite Duha Svetoga…Molite za darove…Molite da imate oči koje uvijek vide najbolje u drugima, srce koje oprašta i ono najgore, um koji zaboravlja sve loše i dušu koja nikada ne gubi vjeru u Boga.
Za kraj, jedna priča o daru razuma.
Priča o čovjeku koji je svojoj ženi govorio da ništa ne razumije
Neki je suprug svojoj ženi za svaku sitnicu ponavljao: “Ti ništa ne razumiješ!” Istina, ona je imala samo osnovnu školu. U politiku se nije razumjela, nije čitala novine, brinula se samo za djecu i kuću, pranje i kuhanje, za kokoši i svoj posao u tvornici obuće.
Kad bi se u obitelji zapodjenula kakva rasprava, on je obično odbijao svaki razgovor i na uobičajen način zaključivao: “Ti ništa ne razumiješ!”
Jedne večeri, dok su gledali važnu međunarodnu utakmicu, iznenada je nestalo struje. Muž je počeo ljutito gunđati, ustao je i u mraku krenuo u podrum da provjeri osigurače.
”Zapali svijeću!” doviknula mu je žena. “Ti ništa ne razumiješ”, odvratio je muž uobičajenim tonom i dodao: “Kao da ne znam gdje je razvodna kutija!” No te je večeri bio rastresen, okliznuo se na stubištu i uz bolan se krik skotrljao niza stube. Razbio je glavu, zadobio nekoliko drugih ozbiljnih ozljeda i završio u bolnici.
Bio je to prilično težak slučaj, no liječnici su ga dobro liječili, pa se jadnik počeo brzo oporavljati.
Kad je nakon četiri dana konačno došao k sebi i otvorio oči, pored kreveta je ugledao svoju ženu u suzama. Sirotica se nije nikamo micala od njega: danju i noću bila je uza nj, pazila ga i molila se za njegovo ozdravljenje.
Nakon dva tjedna provedena u bolnici, kad je počeo izgovarati prve riječi, promrmljao je tiho: “Ponašao sam se kao zvijer, nisam znao da me toliko voliš.” Oči su mu bile pune suza.
Ona se blago osmjehnula i poluglasno odgovorila: “Ti ništa ne razumiješ!”
Tekst: Tena Faletar
Fotografije: Ruža Keser