I ove zadnje nedjelje u mjesecu nakon nedjeljne večernje mise bila je ponuđena župna kateheza za sve zainteresirane odrasle vjernike. Župnik Ante ponudio je svim zainteresiranima sljedeće promišljanje: „Je li svetost za tebe? „Mali put” Terezije iz Lisieuxa!“ U nastavku možete pročitati sadržaj tog predavanja. TAJNA NAJMLAĐE NAUČITELJICE CRKVE
Kratka biografija
Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Louis Martin i Marie-Zélie Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Roditelji Svete Male Terezije Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su blaženima na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. godine, u katedrali Lisieux u Francuskoj a na misijsku nedjelju 2015 godine svetim od pape Franje. Oni su PRVI BRAČNI PAR U POVIJESTI KATOLIČKE CRKVE koji su zajedno proglašeni svetima. Također, oni su PRVI PROGLAŠENI SVETI RODITELJI JEDNE SVETICE – Sv. Male Terezije. …. Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca su se vjenčali u crkvi Blažene Djevice Marije u Alençonu pred 150 godina, 13. srpnja 1858. u ponoć. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa, te su na samom početku braka deset mjeseci živjeli u djevičanstvu. Međutim na preporuku svoga ispovjednika odustali su od toga.
U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice. No, vratimo se Tereziji …Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica – po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće – od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme – točno 2. listopada 1882. – Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj “oduzeo njezinu slobodu”, kako bi na taj način “postala jedno s božanskom silom”. Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija. Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije – gdje je bio upriličen susret s njime – uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi „spašavala duše i molila za svećenike”.
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio “da će joj dati duše jedino po križu”.
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.” Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o kojem je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.
Na koncu života mogla je uskliknuti: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?”Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koraćati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. 1927. proglašena je zaštitnicom svih misija uz sv. Franju Ksaverskog najvećeg misionara svih vremena. 1944. proglašena je suzaštitnicom Francuske i o stotoj obljetnici smrti 1997.g. proglašena je naučiteljicom Crkve kao treća žena po redu, a 33. od svih naučitelja. I još k tome najmlađa naučiteljica u povijesti od svih ostalih! Taj čin najvišeg crkvenog autoriteta da se nekoga proglašava naučiteljem Crkve izazvao je veliki odjek, svratio je pozornost na tu sveticu za koju su neki mislili da je njezina popularnost završena s ovim našim stoljećem. Davanje jednoj svetici, i još k tome ženi tako mladoj nakon kanonizacije još taj častan naslov naučiteljice Crkve potiče da se život i djelo sv.Terezije iz Lisieux promatra u novom svjetlu. Kada je riječ o Svetoj Maloj Tereziji stojimo pred jednim fenomenom. To je fenomen svetosti, duhovne veličine ali u ljudskoj običnosti, neznatnosti, stojimo pred jednom tajnom ljudskog bića koje je bilo sve predano i prožeto Bogom do heroizma a da su to i oni najbliži oko nje jedva primjećivali. Netko može postaviti pitanje i prigovor: Što može reći nama ljudima današnjice, koji živimo jedno stoljeće nakon nje, jedna mlada redovnica iz svoga klauzurnog samostana čiji su uvjeti života bili sasvim drugačiji od tolikih ljudi koji žive u svijetu u sasvim drugačijim okolnostima i prilikama ? Živjela je zatvorena devet godina u strogoj klauzuri karmelićanskog samostana gradića Lisieux-a u koji je ušla sa 15 godina i iz kojega nije više prekoračila praga nego samo kada su je nakon devet godina mrtvu iznosili na mjesno groblje gdje je bila sahranjena. Zar nam ima stvarno nešto reći? Netko tko se možda prvi puta susreće s njom i koji od nje nije ništa pročitao možda bi mogao odmahnuti rukom i reći da se pretjeruje i preuveličava.
Međutim, činjenice govore sasvim suprotno. Ta mlada djevojka koja nije završila niti srednju školu niti maturu, niti fakultet nije prestala do danas djelovati po cijelom svijetu. Za vrijeme svoga života potpuno nepoznata osim svoje najbliže rodbine i znanaca iz gradića Lisieuxa, te potom u krugu svoga samostana gdje je živjela među dvadeset drugih redovnica, postala je jedna od najpopularnijih svetica našega vremena, unutar Katoličke Crkve ali isto tako i izvan nje. Otkriće Male Terezije po njezinoj autobiografiji «Povijest jedne duše». Njezina autobiografija koju je napisala po naređenju svojih poglavarica, dakle iz redovničke poslušnosti, a ne iz osobne volje, a najmanje sa željom da bi to bilo objavljeno, postigla je nevjerojatan uspjeh i popularnost. Do sada je prevedena na više od 50 jezika, objavljena je u oko 10 milijuna primjeraka, računa se da ju je pročitalo pola milijarde ljudi kroz ovih sto godina.Kada smo kod njezine autobiografije treba reći u kojim okolnostima je ona napisana. Jedna od Terezijinih rođenih sestara koje su zajedno s njome bile u Karmelu, videći kako s.Terezija ima izvrsno pamćenje zamolila je poglavaricu da joj naredi da zapiše stvari iz svoga djetinjstva kako bi se sačuvale uspomene u obiteljskom krugu na njihovu obitelj i njihovu prošlost. To je bio rukopis A. Rukopis B bio je napisan na molbu njezine sestre opet uz dopuštenje poglavarice da izloži svoju duhovnu nauku, tzv. Mali put duhovnog djetinjstva. Rukopis C, posljednji, dovršen par mjeseci prije smrti (točnije rečeno prekinut) jer od bolesti nije više mogla pisati, napisala je također po naređenju poglavarice, a u njemu opisuje svoj život u samostanu. Sve je dakle pisano iz poslušnosti i zbog toga je tu i bio veliki blagoslov poslušnosti koji je uslijedio u popularizaciji njezinog primjera svetosti i njezinog duhovnog učenja.
Tajna utjecaja i popularnosti sv. Male Terezije
Ako bismo željeli odgovoriti gdje je tajna tolike popularnosti Male Terezije da je postala prijateljicom i učiteljicom ne stotinama tisuća, nego milijunima vjernika, prvo što bi trebalo reći kad se gledaju njezini spisi jest ovo: Ona svojim primjerom i svojim spisima koji su nastali iz najosobnijeg iskustva pokazuje kako se živi s Bogom. Pokazuje nam put veze duše sa svojim Stvoriteljem. I kako se ta veza može usavršavati, rasti. Ta njezina nauka nije sistematizirana u nekim traktatima i spisima. Ona je više bila življena u konkretnosti svakidašnjeg života; nastajala je upravo na iskustvu svakidašnjice na iskustvu tolikih dnevnih zgodica, situacija, ugodnih i neugodnih, patnji i križeva što donosi svakidašnjica. Njezina duhovnost ne nosi nikakvo obilježje specifične karmelske duhovnosti. Zato je mogla biti prihvaćena od tolikog broja vjernika i izvršiti toliki utjecaj u Crkvi. Kad čitate i studirate njezin život naći ćete da je sve životne situacije znala osvijetliti kršćanskim stavom i tako se prema njima i postaviti. Posebno se to odnosi na njezino trpljenje. Heroizam njezinog trpljenja je velik. Krenula je od onoga svjesnoga, svakidašnjeg gdje se je sama dala u zagrljaj patnje, do onoga koje joj je Bog poslao i koje je prihvatila s ljubavlju i predanjem.”Ona je razumjela našeg Gospodina, slijepo ga je slijedila. Ona je za nas očistila smeće s puta do Evanđelja”, rekao je o njoj jedan veliki teolog. Proučavajući neumorno “karakter” Gospodina, kako je govorila, u Svetom pismu, otkrila je da je ono najveličanstvenije u njemu njegova ljubav prema Ocu. I iz te ljubavi prema Ocu shvatila je kao poziv riječi: “Ako ne budete kao djeca…”Njen put do duhovnog djetinjstva postajao je sve jasniji i svjesniji. Sve sigurnije je bila svjesna da je od Boga poslana da ljudima pokaže taj put. Ali tek dvije godine prije svoje smrti govorila je o tome: “Biti malen znači ne pripisati sebi u osjećaju svoje moći vrline, koje ostvarujemo, nego uvidjeti da je dragi Bog položio u ruku svog malog djeteta blago vrline da bi ga dijete koristilo kada mu je potrebno, premda uvijek ostaje Božja svojina. Konačno to znači ne obeshrabriti se zbog svojih pogrešaka jer djeca često padaju, ali premalena su da bi sebi nanijela veliku bol”. Iz njenih riječi jasno otkrivamo da se u Boga bezgranično pouzdaje kada želi biti mala, ostati siromašna. U pismu svojoj sestri Mariji piše: “Sve u meni čini Isus, a ja ne činim ništa doli da ostanem malena i slaba.” – “Isusu se sviđa moja mala duša jer ja ljubim svoju malenost i siromaštvo i slijepo se nadam u njegovo milosrđe.” Terezija ovako objašnjava siromaštvo duha: “Da bismo ljubili Isusa, da bismo postali žrtveni prinos njegove ljubavi, moramo ostati slabi i bijedni, tada smo osjetljivi za tu ljubav koja razdire i preobražava srce…Dovoljna je i sama želja da budemo žrtve, ali treba pristati i na to da ostanemo zauvijek siromašni i slabi a to je teško; ta gdje se može naći istinsko siromaštvo duha? Treba ići vrlo daleko da bi ga se našlo, kaže Nasljeduj Krista; to znači da ga ne treba tražiti među uglednim dušama, nego u daljini, u malenosti, u ništavilu…O udaljimo se daleko od svega, što blješti, ljubimo svoju malenost, radujmo se kada ništa ne osjećamo! “Ali Terezija nije stala na malenom i siromašnom. Iz svoje nemoći osjećala se potaknuta da poleti u ruke Oca, u bezgraničnom povjerenju.” Čovjek dobiva od dragog Boga upravo toliko koliko se od njega nada”. Tu riječ sv. Ivana od Križa ponavljala je Terezija često. Što je ona željela od njega? “Da dosegne vrhunac brijega ljubavi”, usprkos odricanju i malenosti. I dosegla ga je. Tražila je da spasi duše, obrati grešnike, posveti svećenike, da sve ljude uputi na kratak i prav put duhovnog djetinjstva, “da se sasvim prepuste u Božje ruke…Tada Bog čini sve, duša treba samo slijediti poticaje, koje joj daje Božji “nosač”, i ne treba se brinuti ni za što, nego samo njega ljubiti. Ona se jednostavno trudi da ga razveseli, dok je on nosi u svojim svemoćnim rukama“. Iza riječi “ona se jednostavno trudi da ga razveseli”, što izgleda tako lako, stoje svakodnevne male i velike žrtve, njena bezuvjetna poslušnost, njena šutnja, njen “smješak ljubavi” kako simpatičnim tako i nesimpatičnim ljudima, njena skrivena služba ljubavi, njeno smrzavanje u hladnoj zimi nezagrijanog karmela, znojenje u teškim redovničkim haljinama za ljetnih vrućina, mukotrpan rad u praonici, pri čišćenju, trebljenju korova, njen veliki umor jer ju je bolest potajno razarala. Točno, nije učinila ništa “posebno”, ali sve je učinila osobito dobro. Njezin život otkriva nam jednu skalu vrijednosti, potpuno suprotnu onoj skali vrijednosti koju predlaže svijet i kojoj koji puta hoćeš nećeš i dobri kršćani znaju koji puta podleći. Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Božji kriteriji po kojima ocjenjuje i vrednuje ljudske djela jesu sasvim drugačiji od onih ljudskih. To znači da naša obična djela, molitve, žrtve mogu pred Bogom zadobiti veliku vrijednost i postati plodna, korisna za druge ovisno o nakani na koju se obavljaju, ovisno o duši koju udahnjujemo u ta djela, ovisno o namjeri s kojom ih činimo.
Po naravi Mala Terezija je bila veoma osjetljiva. Kao takva naišla je na mnoštvo prigoda koje su izazivale kod nje trpljenje. Bilo zajednički život, bilo podnošenje raznih sestara s neugodnim karakterom, itd. Sama je bila rekla kad je ušla u Karmel da joj je patnja obilno pružila ruku i ona ju je prihvatila s ljubavlju.
Često je i sama tražila razne situacije svladavanja, izabirala ono što je neugodnije gdje je trebalo svladati svoju narav, svoje simpatije, antipatije itd. Njezina autobiografija obiluje brojnim takvim zgodama gdje se svladavala itd. Ljubavlju je nadvladavala patnju. Dapače kako svjedoče njezine susestre, kad je trpjela onda se baš nastojala smiješiti i biti vesela. Neke najbliže koje su poznavale bolje njezin duhovni kad su je vidjele posebno raspoloženu znale su da zbog nečega trpi u duši. Uz tu patnju i njezino prihvaćanje bile su tu još tri vrste trpljenja: otac joj se razbolio posljednjih godina od cerebralne paralize, te je morao na liječenje u bolnicu za umobolne. To je bila velika patnja za cijelu obitelj, posebnu za nju koja je uz oca bila veoma vezana.
Druga vrst patnje to su bile nutarnje kušnje vjere. Od 1896. na dan Uskrsa pa sve do smrti živjela je u jednoj velikoj tami vjere, mnoge kušnje su je salijetale. Ali je sve to dostojanstveno podnosila, voljom nadvladala u nadi čekajući da kušnje prođu. Još prije tih kušnji imala je suhoću u duhovnom životu. Nikakvih posebnih utjeha. Ali heroizam njezine ljubavi nadvladavao je i tu vrst patnje.
I na koncu bila je tu fizička patnja. Polagano umiranje od tuberkuloze, gašenje njezinog bića. Bilo je popraćeno velikim trpljenjima posebno posljednjih mjeseci. Sama je izjavila da nije mislila da je moguće toliko trpjeti. Kalež je pun, govorila je u posljednje dane svoga života. Njezina svetost je bila stvarno skrivena njezinoj okolini. Dragocjene su u tome smislu neke izjave njezinih susestara. Poznata je ona izjava jedne sestre koja je izjavila neposredno pred Terezijinu smrt dok je ona ležala u bolesničkoj sobi. “Ne znam što će poglavarica moći napisati o sestri Tereziji nakon njezine smrti, kad nije učinila ništa posebno, bila je sasvim obična sestra”.S.Marija od Presv.Trojstva : «Za vrijeme svoga života u Karmelu, službenica Božja je prolazila gotovo nezapaženo u zajednici. Četiri do pet redovnica samo, i ja sam bila među njima, koje su imale uvid u njezinu dušu, bilo im je jasno kakva se savršenost skrivala pod izgledom njezine jednostavnosti i poniznosti. Većina ju je smatralo redovnicom točnom u izvršavanju svojih samostanskih obaveza i nisu nalazili neke posebne prigovore. Ona je morala trpjeti od osjećaja zavisti koji je animirao dobar dio redovnica u odnosu na grupu “četiri sestre Martin”.»”Mali put” Terezije iz LisieuxaTerezija od Djeteta Isusa znala je da je Božja volja za svakog čovjeka da bude svet. A sveti ne možemo biti ako ne volimo Boga, jer ako ne volimo Boga “naša je pravda (pred Bogom) kao haljine okaljane” kao što kaže prorok Izaija. (64, 5) Sv. Terezija kaže da se za “mali put” ne traži osobito veliko znanje, niti ikakav poseban talenat. Da bismo išli “malim putem” ne moramo biti u središtu pažnje, pa ni činiti herojska djela. Prihvaćanje križa koji nam Bog daje i strpljivo čekanje da nam Bog usliša sve molitve, također je čudesno i herojsko djelo kojim se proslavlja Bog, a to može baš svatko tko hoće i tko se uzda u Božju pomoć. Sv. Mala Terezija, koja je po svetosti velika, prozvana je mala upravo zbog svoga “malog puta”.Shvatila je da je za služenje Bogu najpotrebnije BITI MALEN. Kao što djeca imaju pouzdanja i povjerenja u roditelje, tako kršćani trebaju imati povjerenja i pouzdanja u Isusovu ljubav. Bog nam to lijepo kazuje preko proroka Izaije: “Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću i ja vas utješiti, nosit ću vas na svojim grudima i njihati na svojim koljenima.” Svetica kaže da Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego na ljubav kojom ih obavljamo. Iz ljubavi prema Bogu bismo trebali obavljati svoje svakodnevne poslove, bilo na radnom mjestu, bilo u kući. Također, ako smo zdravi i radosni – zahvaljujmo Bogu za to. Ako pak ležimo bolesni – prihvatimo tu žrtvu iz ljubavi prema Bogu.Posebno je zanimljiva jedna zgoda iz života sv. Terezije. U njenoj redovničkoj zajednici postojala je časna sestra prema kojoj je osjećala veliku odbojnost. Terezija kaže kako su je uzrujavale premnoge riječi i pokreti te sestre, pa i njeno ponašanje. Međutim, Terezija joj nije htjela pokazati što prema njoj osjeća, nego joj je činila mnoge usluge. Ono što je inače činila za one osobe koje su joj bile najdraže, to je činila za tu sestru, Terezija kaže da nije razmišljala o slabostima te sestre, već se trudila uočiti njene dobre osobine i te ih je vrlo često nabrajala Isusu. A kad god joj je dolazila napast da toj sestri predbacuje zbog njenog neugodnog ponašanja, trudila se pokazati joj ljubazni osmijeh. Tako je ta sestre jednog dana rekla Tereziji: “…što vas tako privlači k meni, da se smiješite svaki put kad me pogledate.”Tako se sv. Terezija iz situacije u situaciju utjecala Isusu s ljubavlju i s povjerenjem, jer niti jednu situaciju nije mogla riješiti sama, zbog svoje malenosti. Preostajalo joj je samo jedno – udaljiti se od sebe i ići k Isusu. A s Isusom je mogla donijeti dobar plod, plod koji i danas traje.ZA KRAJ …”Evo, tako će se istrošiti moj život… Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi…””Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv… Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta… jednom riječju, da je ona vječna!.”
tekst i fotografije: Ruža Keser