U nedjelju 27.02.2022. nakon večernje svete mise u župi Kraljice svete Krunice u Vođincima, s početkom u 19 sati, održana je još jedna po redu župna kateheza za odrasle vjernike. Tema kateheze bila je: „SINODALNI HOD CRKVE. Želite drukčiju Crkvu? Evo prilike da se i vaš glas čuje…“ Predavač je bio vjeroučitelj Tomislav Savić. Tekst kateheze možete u nastavku pročitati.
SINODALNI PUTŽelite drukčiju Crkvu? Evo prilike da se i vaš glas čuje
Prije nego vam počnem govoriti o sinodi i promjeni u Crkvi iznijet ću vam kratko svoje iskustvo. To je ujedno i iskustvo većine mojih mladih kolega vjeroučitelja. Kada sam završavao fakultet i započeo raditi u školi mislio sam da ću ja svojim znanjem, svjedočanstvom i vjerom pokrenuti ta mlada srca i oduševiti ih za Isusa. Kako sam se samo prevario. Želja da se nešto promijeni, ne znači da će se to i dogoditi. Bolje bih to ovako rekao: želja da se nešto promijeni ne znači da je to najbolje da se dogodi. Ono što ja mislim i želim ne znači da je to najbolje. Ima netko tko zna i želi bolje od mene, a to je Bog. Vratit ćemo se na kraju na ovo moje iskustvo.
Za početak pokušat ću objasniti pojmove vezane za sinodu. SINODA – put kojim Crkva hodi. Sinoda označava cilj Crkve (kraljevstvo Božje), ali i sam put do toga cilja. Sjetimo se da je Isus rekao za sebe da je on Put i Istina i Život. Put kojim Crkva treba hoditi je put Isusa Krista zato što je on sam Put. Dobro je spomenuti i da su prvi vjernici, prije nego što su prozvani kršćanima, svoju vjeru nazivali Put. A i sami znamo da smo samo putnici na ovom svijetu. Ali je bitno kako putujemo. Zato je važan i drugi pojam: SINODALNOST – stil života Crkve. Ovaj pojam označava način na koji Crkva treba živjeti i djelovati. A očituje se u redovitosti života. Drugim riječima, sinodalnost je što sve Crkva radi u svojoj redovitosti (liturgija, pobožnosti, karitativno djelovanje, poučavanje, pomoć…)Tko sve sudjeluje u sinodi? Svi vjernici snagom krštenja. Svi mi izgrađujemo Crkvu. Možda mislimo da smo neznatni, maleni i „ništ posebno“, ipak bi trebali biti svjesni da je svatko od nas ciglica koja izgrađuje Crkvu. Svatko je od nas bar mala stanica koja izgrađuje tijelo – Crkvu. Bog nas i želi takve – malene i ponizne. I on je sam došao na svijet, živio i umro kao malen, neznatan i jednostavan. Božja snaga se najbolje očituje u ljudskoj slabosti. Slabo Božje, jače je od ljudi i ludo Božje, mudrije je od ljudi.
Koji je cilj sinode? Osluškivati ono što Duh Sveti govori Crkvi. Duha Svetoga možemo osluškivati u Svetom Pismu i u predaji Crkve (postoje stvari bitne za našu vjeru, a ne nalaze se u Bibliji). Osluškivati Duha Svetoga možemo i u drugima. To je ono što ova Sinoda želi naglasiti – da svatko treba osluškivati drugoga jer mu možda po drugome progovara Duh Sveti. Osluškivati drugoga u ljubavi. Mi smo često zatvoreni u sebe, imamo svoje misli, ideje i razmišljanje i ne želimo odstupati od njih. I kad pričamo jedni s drugima to je samo iznošenje svojih razmišljanja, a ne osluškivanje drugoga. Osluškivati drugoga znači prihvatiti drugoga. Osluškivati drugoga znači mijenjati sebe, a to često ne želimo. Cilj sinode je i obnoviti svoje mentalitete (sebe) i Crkvene strukture (klerikalizam). Papa Franjo: Svaki krštenik trebao bi se osjećati uključen u Crkvenu i društvenu promjenu koja nam je toliko potrebna. Ta promjena zahtjeva osobno i zajedničko obraćenje koje nam omogućuje vidjeti stvari kako ih Gospodin vidi.
Za održavanje Sinode (puta kojim Crkva hodi) važno je: zajedništvo (svi), sudjelovanje (koliko tko može) i poslanje (svjedočiti Božju ljubav). Svi, koliko tko može, trebaju svjedočiti Božju ljubav. Postoje i zamke na ovom sinodalnom putu. Vidjet ćete da su to ujedno i zamke u životu svakog vjernika.
Napast da sami, po vlastitome nahođenju, budemo voditelji, umjesto da se povjerimo Božjemu vodstvu. Sinodalnost nije kakav strateški korporativan pothvat. Riječ je o duhovnom procesu koji vodi Duh Sveti. Možemo zapasti u kušnju da zaboravimo kako smo hodočasnici i sluge na putu koji nam je Bog pokazao. Naša ponizna nastojanja u organizaciji i koordinaciji na službu su Bogu koji nas vodi na našemu putu. Mi smo glina u rukama božanskoga Lončara (Iz 64,7).
Napast da se usredotočimo na sebe i svoje neposredne brige. Sinodski proces nudi priliku da se otvorimo, pogledamo uokolo, da vidimo stvari iz drugog kuta gledanja te da napravimo misionarski iskorak na periferije. To od nas traži da razmišljamo na duge staze. To isto tako znači širenje naših obzora na dimenzije cijele Crkve i postavljanje pitanja kao što su: Što je Božji plan za Crkvu sada i ovdje? Kako možemo ostvariti Božji san za Crkvu na našoj mjesnoj razini?
Napast da vidimo samo poteškoće. Brojni su izazovi, poteškoće i muke s kojima su suočeni svijet i Crkva. Unatoč tome, usredotočenje na poteškoće samo će nas učiniti preopterećenima, obeshrabrenima i ciničnima. Ako se usredotočimo samo na tamu, upadamo u opasnost da ne vidimo svjetlo. Ne usredotočujmo se samo na ono što ne ide dobro, nego radije cijenimo prilike u kojima Duh Sveti stvara život i pogledajmo kako možemo dopustiti Bogu da djeluje potpunije.
Napast da se usredotočimo samo na strukture. Sinodski će proces, naravno, pozvati na obnovu struktura na različitim razinama Crkve, kako bi se pospješilo dublje zajedništvo, potpunije sudjelovanje i plodnije poslanje. Istodobno, iskustvo sinodalnosti ne bi se u prvome redu trebalo usredotočiti na strukture, nego na doživljaj zajedničkoga hoda prema razlučivanju puta koji nam je slijediti, vođeni nadahnućem Duha Svetoga. Obraćenje i obnova struktura dogodit će se samo po neprestanome obraćenju i obnovi svih udova Tijela Kristova.
Napast da ne gledamo onkraj vidljivih granica Crkve. Očitujući evanđelje u našim životima, žene i muškarci laici djeluju kao kvasac u svijetu u kojem živimo i djelujemo. Sinodski je proces vrijeme dijaloga s ljudima iz svijeta ekonomije i znanosti, politike i kulture, umjetnosti i sporta, medija i društvenih inicijativa. Bit će to vrijeme za razmišljanje o ekologiji i miru, životnim pitanjima i migraciji. Moramo imati pred očima sveobuhvatnu sliku kako bismo ispunili svoje poslanje u svijetu. To je isto tako prilika za produbljenje ekumenskoga hoda s drugim kršćanskim konfesijama te za produbljenje našega razumijevanja s drugim vjerskim tradicijama.
Napast da iz vida izgubimo ciljeve sinodskoga procesa. Dok napredujemo na putu sinode, moramo paziti da – iako naše rasprave mogu imati širok raspon – sinodski proces zadrži cilj razlučivanja kako nas Bog poziva da zajedno kročimo naprijed. Nijedan sinodski proces neće razriješiti sve naše brige i probleme. Sinodalnost je stav i pristup da bi se išlo naprijed na suodgovoran način, koji je otvoren zajedničkomu prihvaćanju Božjih plodova tijekom vremena.
Napast sukoba i podjela. »Da svi budu jedno« (Iv 17,21). To je usrdna molitva Isusa Ocu, tražeći jedinstvo među svojim učenicima. Duh Sveti vodi nas dublje u zajedništvo s Bogom i jednih s drugima. Sjeme podjelā ne nosi ploda. Uzaludno je nastojati nametati svoje ideje cijelomu Tijelu pritišćući ili diskreditirajući one koji misle drukčije.
Napast da Sinodu shvatimo kao kakav oblik parlamenta. Ne smijemo sinodalnost brkati s ‘političkom borbom’ u kojoj, da bi se vladalo, jedna strana mora pobijediti drugu. Protivno je duhu sinodalnosti stvarati od drugih neprijatelje ili poticati sukobe koji dijele i koji prijete jedinstvu i zajedništvu Crkve.
Napast da slušamo samo one koji su već uključeni u djelovanje Crkve. Taj bi pristup mogao biti lakši za upravljanje, ali on naposljetku zapostavlja znatan dio Božjega naroda.
Kako mijenjati Crkvu? Vratit ću se na početak svoje kateheze. Govorio sam vam o svojim počecima rada. Kada sam želio sam, svojim snagama i sposobnostima odjednom promijeniti svoje učenike. Sada, već malo iskusniji, znam da to nije moguće. Jedino što ja mogu promijeniti, uz Božju pomoć, sam ja. Mijenjajući sebe, mogu mijenjati i druge. Mijenjajući sebe da budem što sličniji Kristu mogu mijenjati i Crkvu. Ovdje, iz malih Vođinaca. Jednu ciglicu u živoj Crkvi mogu i trebam učiniti boljom – sebe.
Za kraj evo i primjera: sveti Franjo. Promijenio je Crkvu. Ali je prvo promijenio sebe i neprestano se suobličavao Kristu. Nije on pametovao o papi i biskupima, nije želio mijenjati Crkvene strukture. Želio je postajati sve više i više Kristov. I na taj način je promijenio i Crkvu. To je put kojim nam je ići. Postajati Kristovi, razmišljati poput Krista, djelovati poput Krista.
“Crkva je stara žena s mnogim ožiljcima i borama. Ali ona je moja majka. A majku se ne tuče.” (Karl Rahner)
Tekst: Tena Faletar
Fotografije: Ruža Keser