Sklopimo ruke i molimo!
Prohladne, ali blagoslovljene večeri u srijedu, 6. listopada, župljani Župe Kraljice Svete Krunice u Vođincima, okupili su se kako bi proslavili treću večer duhovne priprave uoči crkvenog goda.
Duhovni program započeo je listopadskim pobožnostima u 18:00 sati koje su predmolili naši prvopričesnici sa sestrom Ksenijom Franjo. Po završetku krunice započelo je svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio velečasni Damir Stanić, župnik u župi Euzebija i Poliona, u Vinkovcima, a koncelebrirao domaći župnik vlč. Ante Šiško.
Nadahnute misli vlč. Stanića, koji je govorio o molitvi, pratile su današnja čitanja. Istaknuo je kako se otajstvo utjelovljenja nije dogodilo samo Mariji, nego ono ostaje među nama i traži naš pristanak. Svatko od nas je pozvan biti Marija – svojom vjerom i pouzdanjem dopustiti Bogu da bude prisutan. Vlč. Stanić na poseban je način istaknuo pitanje: „Primam li Boga u svoju svakodnevicu? Zatvaram li mu vrata? “ Isus nas u evanđelju uči moliti i obratiti se Bogu kao nekom svom, dati mu hvalu i prepustiti mu se. U tome nam treba biti uzor i zaštita naša nebeska Majka koja nas poziva da dođemo pred Gospodina čista i otvorena srca.
Nakon misnog blagoslova vjernici su mogli čuti svjedočanstvo redovnice s. Ljiljane Marić. Sestra Ljiljana, Klanjateljica Krvi Kristove, svjedočila je o svom pozivu i svojoj vjeri. Sestra dolazi iz pobožne katoličke obitelji, porijeklom iz Hercegovine. Živi i djeluje unutar redovničke zajednice Družbe sestara klanjateljica Krvi Kristove u Vukovaru. Kad je imala 13 godina, ostala je bez majke. Njezina majka htjela je biti časna sestra, ali nije mogla ostvariti svoju želju. No, s. Ljiljana vjeruje kako je njezina želja zapravo bila važna priprema za njezin poziv. Nakon majčine smrti bila je ljuta na Boga, no nikada nije odustala od Božje riječi. Počela je otvarati Sveto pismo i uvijek je otvarala istu stranicu: govor o zrnu pšenice koje je posađeno. U početku nije shvaćala zašto joj Bog stalno u srce stavlja tu prispodobu, ali je onda shvatila. Vidjela je svoju majku kao zrno koje je posađeno u zemlju, a sebe kao klas koji je izrastao. Doživjela je to kao dar i odlučila moliti na tu nakanu. Hrvanje s Bogom nije prestalo. Ono se nastavilo i kasnije u životu. Na putu prema redovništvu naišla je na nekoliko prepreka koje je uspjela premostiti. Sestra Ljiljana je istaknula važnost molitve i predanja Bogu. Po završetku svog svjedočanstva sestra je molila nad svim vjernicima za tjelesno i duhovno zdravlje te zahvaljivala za sve što smo od Boga primili i što ćemo tek primiti.
tekst: Ankica Savić
fotografije: Ruža Keser