1. Možete li se kratko predstaviti našim župljanima?
Ivkica: Ja sam Ivkica Mamić. Dolazim iz Sesveta kraj Zagreba, iz župe Svih svetih. Diplomirani sam ekonomist.
Edita: Moje je ime Edita Grubišić. Imam 45 godina i dolazim iz Zagreba.
Marijana: Zovem se Marijana, dolazim iz Sesveta (Zagreb), imam 27 godina. Radim nekoliko mjeseci u Marijanskom zavjetu za Domovinu, te sam dio organizacijskog tima ovoga hodočašća.
2. Jeste li već sudjelovali na hodočašću i ukoliko jeste sto vas je motiviralo da i ove pandemijske godine krenete na tako zahtjevan put kroz Domovinu?
Ivkica: Prvi puta sam na hodočašću sudjelovala prije dvije godine i to na dionici puta od Splita do Međugorja, dakle ukupno 9 dana. Na hodočašće sam krenula s nakanom zahvale Gospodinu i Djevici Mariji za neke uslišane molitve. Hod nije bio lagan i bez muke jer kako su dani prolazili pojavili su se i žuljevi, ali želja za dolaskom do cilja bila je veća. Ono što je činilo taj hod lakšim bilo je zajedništvo koje je vladalo među hodočasnicima i želja svakoga da pomogne onome drugome, naše zajedničke molitve, pjesme, druženja. Ono što je na mene ostavilo izuzetno dubok dojam bila je gostoljubivost našeg naroda i iskrena radost kojom su nas dočekivali u mjestima kroz koja smo prolazili. Neki su satima stajali uz cestu čekajući nas i u trenutku kada bi nas ugledali iznosili hladno piće i voće, hranu. Njihova istinska dobrota i želja da nam olakšaju hodanje na visokim temperaturama, koje su tada u kolovozu prelazile 30 stupnjeva, tjerala mi je suze na oči. Već tada sam donijela odluku da ću tijekom sljedećih nekoliko godina prohodati cijelu rutu od Osijeka do Dubrovnika. Zahvalna sam dragom Bogu što se sve u mom životu tako posložilo da ove godine krenem od samog početka, od Osijeka. Moj plan je stići do Križevaca i ako to bude i volja Božja za 12 dana stići ću na svoj cilj za ovu godinu.
Edita: Iako već nekoliko godina znam za postojanje Marijanskog zavjeta za domovinu, tek sam ove godine osjetila poziv da mu se i priključim. Dogodilo se to, kao i svaki odgovor na Njegov poziv, bez puno planiranja, pripreme, razmišljanja. Tek jedan korak, jedna molitva, jedan blagoslov za moj narod i domovinu. Radi čega hodam?! Kako bih se zahvalila onima koji žive vjerujući da su obezvrijeđeni od sviju; kako bih molitvom cjelivala rane onih koji misle da se te iste rane gledaju kao teret društva, te da nikome nije stalo; kako bih rekla :“Niste sami“, onima koji misle da su odavno zaboravljeni; kako bih preporučila Mariji sve ljude i mjesta kojima prolazim ; kako bih dozvolila Gospodinu da me oblikuje i mijenja po svojoj zamisli.
Marijana: Sudjelovala sam 2017. i 2018. godine, na ruti od Aržana kroz Hercegovinu pa sve do Dubrovnika. Često kažu: „Kada jednom dođeš na Marijanski, uvijek se vraćaš.“ Ono što me najviše potaklo je prisjećanje na svako dobro koje mi je Marijanski donio kada sam sudjelovala. Ukratko: Izliječile su se mnoge rane nastale u prošlosti. Osim toga, kada sam se prošle godine na ljeto vratila iz inozemstva, imala sam veliku želju sudjelovati, no pandemija me je nažalost spriječila, te je samim time želja bila još veća.
3. Možete li podijeliti s našim čitateljima neki događaj koji vam se urezao u srce i sjecanje tijekom hodočašća? Jeste li na hodočašću imali i neugodnih iskustava?
Ivkica: Svakako mi se urezala u srce naša domaćica gospođa Marija, Vaša župljanka, koja nas je primila u svoj dom: Editu, Marijanu i mene kao svoje sestre u Kristu Gospodinu s puno ljubavi i topline. Od prvog trenutka ja sam se u njenom domu osjećala kao kod svoje kuće i kao da ju poznajem oduvijek. Želim joj se i ovom prilikom od srca zahvaliti na velikodušnosti i ljubaznosti.
Edita: Upoznavati svoju domovinu u pravom smislu te riječi, mjesta, ljude, običaje, duh temelja natopljen živom vjerom onih koji se je stoljećima gradili i onih koji sada žive predajući svoje živote s bezuvjetnim povjerenjem u Božje ruke putem Marijina zagovora, neopisiv je osjećaj. Bog poziva, a Marija uči kako reći :“Da. Neka mi bude po volji Tvojoj“. I tako ne očekujući ništa , postajem svjesna kako me Gospodin mijenja sa svakim osmijehom prolaznika , sa svakom dobrodošlicom stanovnika mjesta kroz koja prolazimo. I sada bivam blagoslovljena zagrljajem i suzom zahvalnicom u oku zvonara crkve u Dalju. Cijeli je hod vrijedan samo jedne te suze radosnice u kojoj, uz sjećanja na nekad lijep život, leži i sva nada u jednako lijepu budućnost, jer ipak je nekome stalo. Ja sam ta koja govori :“Hvala“. Nažalost, gorka je realnost da danas još uvijek postoje mjesta na kojima se osjeća prezir i odbojnost prema hrvatskim vrednotama. Teškim smo i tužnim korakom prošli kroz Borovo selo. S Marijom u srcu i krunicom u ruci blagoslivljali smo one koji su nam okretali leđa. Veliko je breme na Hrvatima koji tamo žive.
Marijana: Svakog dana se nešto novo dogodi, puno lijepih trenutaka koji se urežu u sjećanje. Posebno volim upoznavati ljude, slušati njihove životne priče i učiti kroz njih. Što se tiče neugodnih, trudim se ne pamtiti ih previše, kako mi ne bi zasjenili ono zbog čega sam došla i sve lijepo što proživljavam. Posebno bih ipak istakla malu dječicu ovih krajeva koja me oduševljavaju svojom otvorenošću. Nekad imam osjećaj da su puno zreliji od mene. Tako mali, a tako veliki. To mi na neki način daje vjeru u svjetlu budućnost.
4. Zbog čega je i zašto po vama Marijanski zavjet za Domovinu bitan u Crkvi u Hrvata? Mislite li da imate dobru podršku od strane biskupa i klera kroz mjesta kojim prolazite?
Ivkica: Marijanski zavjet za domovinu ne samo da povezuje Marijanska svetišta širom naše Domovine nego hodom i molitvom u zajedništvu se bori za vrijednosti našeg kršćanskog života kao hodajuća vanjska Crkva. Mislim da je važno i na ovakav način svjedočiti svoju vjeru. Edita: Upravo je zbog , još uvijek, otvorenih rana od velike važnosti cijelu našu domovinu dobro natopiti molitvom. Mnoga djeca i mladi danas, nažalost, ne znaju gotovo ništa o domovinskom ratu, o zalaganju ljudi koji su svojim životima platili cijenu Hrvatske u kojoj mi danas slobodno živimo. Upoznati povijest svoje domovine, temelje na kojima je građena slušajući priče onih koji su sudjelovali u njenom stvaranju nešto je što bi svaki čovjek trebao učiniti. Naučiti pokloniti se i reći : „Hvala“, te blagosloviti i predati Mariji u ruke. Cjeloživotni zavjet Mariji za domovinu najviše je što svatko od nas može dati , a potrebno je tako malo: jedan korak, jedna pjesma, jedan zaziv Mariji.
Marijana: Rekla bih da je jako bitan. Ovo hodočašće je svojevrsna zahvala onima koji su nam omogućili život na prekrasnom tlu. Našim hodom dajemo na važnosti svakom mjestu kroz koje prođemo, posebno tamo gdje ljudska noga nije nikad ili je rijetko kročila. Na kraju, lijepo je i na ovaj način promovirati Lijepu našu. Što se tiče podrške biskupija i klera, mogu reći iz prve ruke da je ova ideja dosta dobro primljena, često nam se i oni iz „najviših redova“ znaju i pridružiti tijekom hoda ili na odredištu, što nas sve posebno razveseli.
5. Kako motivirati mlade ljude sa vam se pridruže u većem broju u hodanju kroz Domovinu?
Edita: Mladi su nepresušni izvor energije koju je potrebno tek pravilno usmjeriti. Dati im detaljne informacije o Marijanskom zavjetu za domovinu, ali i način na koji mu mogu doprinijeti. Za početak je dovoljno da ih se uključi sa konkretnim zadacima koje bi imali prilikom iskazivanja dobrodošlice hodočasnicima (da predvode molitvu krunice na putu do crkve, pjevaju pjesme između desetica, organiziraju okrjepu, pruže prenoćište nekom od mlađih hodočasnika …). Pokazati im da je svaki njihov korak bitan, iskazati im zahvalnost na trudu koji ulažu, predati ih Mariji u ruke. Sa samo jednim korakom u Hodu, poželjet će napraviti i drugi. Možda ne odmah, ali već slijedeće godine.
Marijana: Mlade treba pokušati razumjeti, ne ih trpati u neke svoje kalupe i očekivanja, dati im slobodu da budu ono što jesu, da se osjećaju prihvaćeni kako bi mogli od sebe dati najbolje. Treba vjerovati u njih, i pokušati ih zainteresirati za događaje iz prošlosti kroz pozitivne priče o njima, koliko god teške bile, povezati se s njima u molitvi i saslušati ih. Mislim da su težnja za razumijevanjem, strpljenje i otvorenost za međusobnu razmjenu ideja ključ svega.
6. Vaša iskustva s Vođincima i dojmovi kroz susret s ljudima i ovdašnjom zajednicom vjernika?
Ivkica: Već od samog ulaska u Vođince i dočeka kod prvih kuća osjetila sam zajedništvo koje vlada u ovoj župi. Naravno da ste za to uvelike zaslužni Vi kao župnik, ali da biste u tome uspjeli potreban je i narod. Vođinci imaju sreću jer imaju i jedno i drugo i to se osjeća u atmosferi ovoga mjesta. Želim se zahvaliti svima koji su nas dočekali i počastili hladnim pićem i hranom i s nama hodali, molili i pjevali do crkve, kao i onima koji su nas pozdravljali na putu do crkve.
Edita: Kad vas na samom ulazu u mjesto dočekaju ljudi , koje do sada niste nikada vidjeli, kao najdražeg prijatelja, kad vam daju okrjepu i pridruže vam se u hodu, molitvi i pjesmi , te vas sa zvonjavom crkvenog zvona najave cijeloj okolici poput najvažnijeg gosta, a onda vam pruže prenoćište u svom domu prepuštajući vam i vlastiti krevet, što reći? „Hvala“, nikako nije dovoljno. Ipak draga Marijo, od srca Vam hvala. Ljubav koju ste nam pružili, neizreciva je.
Marijana: Teško je ne primijetiti srčanost ljudi ovoga kraja koji su nas dočekali na samom početku Vođinaca, uz pjesmu, veselje i nasmiješena lica. To ti odmah popravi cijeli dan, zaboraviš i da si se i malo umorio. Posebnu zahvalu želim izraziti našoj domaćici Mariji za gostoljubivost i dijeljenje svoga bogatog životnog iskustva s nama.
7. Što biste za kraj poručili onima koji dvoje pitajući se ima li smisla prijaviti se na ovakav vid hodočašća?
Ivkica: Moja poruka bi bila sljedeća: Ne dvojite, samo krenite i nećete požaliti jer ovakva hodočašća obogaćuju čovjeka u svakom pogledu.
Edita: Marija je davno dala svoj odgovor Gospodinu, a nama ostalima put kojim je trebamo slijediti. Reci:“ Da, Gospodine. Neka mi bude po Tvojoj riječi“ , uzmi nekoliko nužnih sitnica u ruksak ( za ostalo će se On pobrinuti), krunicu u ruke i napravi prvi korak. Čeka te avantura života. Potrebno je tako malo, a zauzvrat ćeš dobiti sve.
Marijana: Ne znam ima li smisla, teško mi je osobno objasniti i samoj sebi što me ovdje vuče, ali ima nešto u svemu ovome. Vjerujem da svatko treba iskusiti Marijanski, dati mu priliku, jer i srce koje je najtvrđe slomi se pod pritiskom ljubavi koja se ovdje daruje i prima.
Od srca vam hvala za vašu raspoloživost i vaše odgovore
Pitanja za intervju postavio: župnik Ante Šiško
Fotografije: Marijana