Povodom podjele sakramenta potvrde u Župi Kraljice Svete Krunice u Vođincima razgovarali smo s pomoćnim biskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije, monsinjorom Ivanom Ćurićem.
Hvaljen Isus! Dobro došli u Župu Kraljice Svete Krunice! Nadamo se da vam je ugodno među nama i da ste zadovoljni spremnošću naše mladosti na primanje sakramenta potvrde. Želja nam je, ovom prilikom, saznati nešto više o službi pomoćnog biskupa kao i o Vašim razmišljanjima o pitanjima vezanim uz podjelu sakramenta potvrde.
1. U ožujku 2019. godine papa Franjo imenovao Vas je pomoćnim biskupom Đakovačko-osječke nadbiskupije. Je li Vas imenovanje iznenadilo? Koje su dužnosti pomoćnog biskupa?
Moram priznati da me je imenovanje iznenadilo u smislu da mi svećenici ne računamo s tim da ćemo postati biskupi jer se jedan manji dio svećenika zaredi za biskupa, onoliko koliko je to crkvenim zajednicama odnosno biskupijama potrebno. Međutim, budući da sam već vršio službu uz našega nadbiskupa, on je znao spomenuti to kao neku mogućnost. Ipak, to mi je imenovanje, u određenoj mjeri svakako bilo iznenađenje i moram priznati da to nije bilo ono s čim sam računao. Bilo mi je drago vršiti druge službe. Osobito se s jednim lijepim osjećajem sjećam svoje župničke službe. Taj mi je oblik službe nekako najviše po mjeri. Što se tiče službe pomoćnog biskupa, samo ime govori da je to jedan biskup koji je uz biskupa koji vodi jednu biskupiju. U ovom slučaju moja je služba naslonjena na službu našega nadbiskupa Đure i sve ono što mi on povjeri na cijelom području cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije, kao svome neposrednom suradniku, čini moju službu. S tim je povezana još jedna služba, koja je na neki način, kad se pravno gleda ustrojstvo Crkve, još određenija, a to je služba generalnoga vikara koju vršim od kada je biskup Đuro nadbiskup naše biskupije. Ta je služba isto kao i pomoćnoga biskupa, ali u pravnom smislu, činim ono što mi nadbiskup povjeri u redovitom crkvenom životu u našoj nadbiskupiji.
2. Prošle godine u veljači, tijekom kanonske vizitacije, upoznali ste se sa životom i aktivnošću ove župne zajednice. Kako je protekla vizitacija? Jesu li se ispunila Vaša očekivanja?
Moram priznati da sam ovdje osjetio i susreo dinamičnu župnu zajednicu. Svakako da je pastoralni život i rad u nekoj župi oslonjen, u prvom redu, na službu pastira župe, odnosno župnika. Međutim, vidio sam da i vjernici ovdje, po većem broju vjernički živih krugova, odnosno zajednica ovdje u župi, odgovaraju na župnikov poticaj i da se puno toga lijepoga zaista ostvaruje. Čini mi se da je jako važno da svaka župna zajednica bude svjesna toga da živi baš to zajedništvo vjere. To znači da u župi nije samo župnik, ali da on je onaj koji predvodi, potiče, koordinira, ali da se zapravo ostvaruje, kad je Crkva u pitanju, ono što sam ja htio staviti u geslo svoje biskupske službe, a to je: „U zajedništvu Kristova poslanja!“ Znači, svi se okupljamo oko Krista, a župnik je onaj koji predvodi zajednicu, ne svojih, nego Kristovih vjernika. Stoga, mogu reći, da je u ovoj župi puno toga dinamičnog i vrijednoga.
3. Dolaskom velečasnog Ante Šiška, život ove župe obogaćen različitim duhovnim ponudama: od devetnice sv. Josipu, djelovanja brojnih molitvenih zajednica, prigodnih duhovnih obnova do različitih hodočašća. Koliko je takva ponuda važna za život župne zajednice?
Čini mi se da su ti poticaji zaista važni i mislim da i sam župnik vodi računa o tome da svi ti susreti ili duhovna iskustva budu izazov rasta u vjeri samih župljana i to u njihovim sasvim osobnim životima i životnim prilikama. Ako je riječ o djeci i mladima, da je to jedan način koji se dotiče baš konkretnosti njihova života, da je povezano s onim što oni proživljavaju u tom razdoblju svoga života, isto tako kad su u pitanju odrasli, roditelji, stari. Tako da je to vrlo vrijedno. Mislim da svi naši susreti ovdje, počevši od onoga susreta koji je najvažniji, a to je nedjeljni euharistijski susret, služi na izgradnju naše vjeru, odnosno hrani i snaži našu osobnu vjeru. Isto tako važno je da kao plod tih poticaja raste ta osobna vjera, koja je u isto vrijeme i zrela vjera, a na neki način i samostalna vjera. Ona uvijek treba biti u zajednici Crkve, ali svatko mora imati i snagu osobne, vlastite vjere.
4. Sada ste u vođinačku župu došli podijeliti sakrament potvrde ovogodišnjim krizmanicima. Možete li objasniti važnost primanja toga sakramenta u životu vjernika?
Važan je zato što u središte stavljamo Božje djelovanje u našem životu i to po onoj Božjoj snazi u kojoj prepoznajemo baš Božji Duh, odnosno Duha Svetoga, i to želim naglasiti. Sjećajući se da i Crkva nije nastala samo Isusovim pozivom i Njegovim riječima, nego baš ostvarivanjem Njegova obećanja, a to znači darom Duha Svetoga. I kad je Crkva u pitanju i kad je naša vjera u pitanju, ona uvijek ima našu ljudsku dimenziju, ali ona je uvijek i Božje djelo. Božje djelo baš po Božjem djelovanju, odnosno po Duhu Svetom. Mislim da je to jako važno iz te perspektive, ali postoji još jedna perspektiva, a to je, nakon što su naši mladi vjernici primili sakrament krsta, na početku svog života, sada kad su malo poodrasli, da se njihovi stavovi, razumijevanje i iskustvo vjere učvrsti. Zato je važna ta pouka koja vodi prema sakramentu potvrde ili krizme. Zato se taj sakrament i zove potvrda. Također, tu je prisutna još jedna dimenzija, a to je da se vjera ostvaruje u okviru obitelji, u župnoj zajednici i onda dolazi ta malo šira perspektiva – biskupija. Taj sakrament, u pravilu, podjeljuje biskup koji pripada apostolskom zboru što je potvrda jedne apostolske Crkve.
5. Sakramentom potvrde krizmanici potvrđuju vjeru svojih roditelja te bi, osnaženi Duhom Svetim, trebali dalje rasti u vjeri. Međutim, čini se kako često nad onim duhovnim vrijednostima prevladaju materijalne. Razumiju li mladi svrhu potvrde ili pristupaju tom sakramentu iz običaja odnosno tradicije koju im, ponekad, nametnu roditelji?
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti. Smisao i sadržaj sakramenta potvrde svakako je učvršćivanje u krsnoj vjeri koju su u ime krštenika na krštenju izrekli njihovi roditelji i kumovi. Pitanje prepoznavanja vidljivih plodova svjedočenja te vjere, tiče se, dakao, krizmanika, ali se u prvom redu tiče i samih roditelja i kumova. Za poželjeti je da naši današnji roditelji budu još malo čvršći, zauzetiji kad je pitanje njihovo svjedočanstvo u vjeri jer trebamo se sjetiti da se služba prenošenja vjere novim naraštajima, po sakramentima, tiče najprije roditelja i to po sedmom sakramentu, sakramentu ženidbe. Tako da je to prva uloga roditelja, a tek onda dolazi katehetski sustav u župi i školski vjeronauk. U tom smislu svjedočanstvo roditelja trebalo bi biti snažnije i onda bi ti vidljivi plodovi bili očitiji. Koji puta se malo ne slažu ta usmjerenja, s jedne strane roditelja koji to postavljaju kao zahtjev u nekoj mjeri iz običaja. Ako je to samo iz običaja, onda je to, rekao bih, tanko. Kad su u pitanju mladi, treba razumjeti i da je to mladenačka dob i da se očekuje, kada budu posve odrasli naši krizmanici, da će se to nekako postaviti na svoje mjesto u njihovu životu.
6. Predstavlja li priprava za primanje sakramenta potvrde opterećenje mladim vjernicima koji uz srednjoškolske obveze često imaju i različite izvannastavne aktivnosti?
Opterećenost mladih ljudi i srednjoškolaca u današnje je vrijeme jako velika, tako da s tim trebamo računati. To se ne odnosi samo na pripravu za krizmu, tako je i s drugim stvarima. Stoga bi i roditelji i mladi trebali napraviti nekakvu bilancu i rasporediti svoje obveze, tako da se sjete da i naš duhovni život ima svoje zahtjeve i da njemu isto treba posvetiti određeno vrijeme. Krizmanička priprava može se izvesti na različite načine, može biti dinamična, raspoređena kroz neko vrijeme, nekoliko godina, a najviše u godini prije primanja sakramenta. Onda to može biti manje naporno u koliko bi se ta priprava odvijala u različitim oblicima. Ali to je sad više pitanje za razgovor sa župnikom.
7. Treba li mijenjati, prilagoditi ili možda osuvremeniti način priprave za potvrdu?
Čini mi se da je suvremenost perspektive, barem u programiranju priprave na krizmu, već prisutna, a to je da pripravu na krizmu treba voditi u iskustvu vjere. Treba proći s krizmanicima različita područja našeg vjerničkog života. Treba se, u nekoj mjeri, prisjetiti znanja o vjeri, odnosno kršćanskih istina. Hotimično kažem prisjetiti se, ne sada ponavljati ono što su u školi prolazili ili ono što su u prvoj pričesti već susreli, ali da se to znanje ipak malo osvježi. Postoje različiti oblici na koje se to može postići. Dobro je da se krizmanici, koji su sad odrasliji, susretnu s tim područjima, recimo s razumijevanjem Svetoga pisma u susretu sa svetopisamskim tekstom, ne samo kao nabrajanje biblijskih knjiga, nego da razmatraju tekst. Također, trebaju se susresti s različitim molitvenim oblicima, od onih biblijskih molitvenih oblika, a posebno bih istaknuo psalme kao biblijske molitve, kao i s molitvama Crkve i to s različitim oblicima molitava. U ovoj župi, koliko mi je poznato, susreću se s iskustvom euharistijskog klanjanja, slavlja sakramenata, zatim treba spomenuti i karitativni vid, susret sa svjedokom i slično. Dobro bi bilo to rasporediti u određeni broj susreta tijekom liturgijske odnosno školske godine. Čini mi se da se to može urediti na način koji nije previše zahtjevan. Isto tako, čini mi se da je vrijedno da se ta priprava na krizmu, u nekoj mjeri, ostvari i u okrugu obitelji. To znači da smo oslonjeni na tu kršćansku službu roditelja.
8. Prema Vašem mišljenju, je li primanje sakramenta potvrde primjerenije u osmom razredu osnovne škole ili tijekom drugog/trećeg razreda srednje škole?
Koliko se meni čini, mišljenja su različita. Ima svećenika koji žele istaknuti da bi bio bolji trenutak kraj osnovne škole. Moram priznati da je tada lakše organizirati krizmaničku pripravu zbog toga što je riječ o osnovnoškolcima koji se školuju u svojim mjestima odnosno župama. Neki kažu da su djeca, mladići i djevojke te dobi, malo smireniji. Drugi kažu da su srednjoškolci ipak odrasliji, mogu dublje i lakše razumjeti ono o čemu im se govori i na što ih se potiče. U tom smislu, vidim vrijednost ovakve prakse koja je zastupljena u našoj nadbiskupiji – krizma u srednjoj školi, osobito iz perspektive u kojoj želimo da sakrament krizme shvatimo na neki način kao sakrament koji nazivamo sakramentom kršćanske zrelosti.
9. Ponekad se stječe dojam kako mladi ljudi nakon krizme napuštaju crkvu, više ne dolaze na svete mise niti ispunjavaju svoje vjerske obveze. Kako objašnjavate takvo ponašanje mladih vjernika?
Takvo ponašanje nije jednostavno objasniti iako ga u puno slučajeva susrećemo. U jednom u prethodnih pitanja već sam napomenuo da se trebamo sjetiti nekih oznaka mladenačke dobi koja mora doživjeti i određeni lom, rekao bih. Lom koji vodi ne nijekanju nečega nego nekoj preobrazbi. Da bi netko obukao košuljicu odraslosti, odnosno zrelosti, mora se dogoditi i taj određeni nagon koji se vidi u tome da se mladić ili djevojka žele na neko vrijeme udaljiti od određenih vrednota u svojoj obitelji, žele malo iskusiti tu slobodu, a to se onda vidi i na praksi kršćanskoga života. Međutim, mnogi se vrate toj praksi kada dođu u zrelost i kada sami započnu živjeti bračni i roditeljski život. Trebamo se, isto tako, sjetiti da podrška krizmanicima trebaju biti roditelji. U slučaju da roditelji nemaju tu praksu odlaska na nedjeljnu misu, teško je to očekivati i od krizmanika. Isto tako, trebamo se sjetiti i trenutka vremena u kojemu sada živimo tako da puno toga odvlači ljude prema drugim interesima. Dakle, mogli bismo reći da je to, sve zajedno, nešto što djeluje na takvo ponašanje mladih.
10. Ima li kakvih duhovnih ponuda za krizmanike i mlade nakon krizme na razini naše nadbiskupije?
U našoj nadbiskupiji djeluju različita povjerenstva zadužena za pastoral mladih. Još uvijek je naglašena dinamika susreta mladih koje prije svega potiču zajednice mladih u samim župama, a onda se to ostvaruje i na široj razini bilo dekanatskoj, bilo u nadbiskupiji. Tako, kroz godinu imamo nekoliko susreta kao što su: križni put za mlade, različite duhovne obnove, studentski pastoral u gradovima koji imaju visokoškolske ustanove, također, nudi niz lijepih pokušaja i vrijednih iskustava, kada je u pitanju športska dimenzija aktivnosti mladih tu je Katolička malonogometna liga i slično. Sada se javljaju i neke nove inicijative npr. za tabore mladih, za različita hodočašća, isto tako za aktivnosti mladih u obliku pjevačkih zborova, povezivanje župnih zborova mladih i sl., a da ne govorimo o nekim inicijativama koje u našoj nadbiskupiji pomalo započinju kada su u pitanju mrežne odnosno internetske platforme. Takve ponude treba uvijek prilagođavati sadašnjem trenutku, ali čini mi se da volje i potencijala ima. Možda je potrebno to još malo sistematizirati kako bi bilo razvidnije i bolje se prepoznalo.
11. I za kraj, koju biste poruku uputili našim krizmanicima, ali i svim mladima naše župe?
Potaknuo bih ih da uvijek nastoje rasti u iskustvu svoje osobne vjere, prije svega, da u središte stavljaju svoj susret s Kristom i da uvijek propituju u snazi vjere kao svom osobnom odnosu s Kristom. Čini mi se da je to osnovno težište vjere i da se na njemu gradi sve ostalo. Onda nas to iskustvo povezanosti s Kristom ojačava i osposobljuje da na pravi način gradimo svoje odnose s drugima, s bližnjima i sa svim ljudima. To bih stavio u središte, taj susret s Kristom. On će onda motivirati i na iskustvo susretanja s Njim, a to je taj dio molitvenog života, a onda i život po Njegovoj riječi, a to je iskustvo kada ja kao čovjek živim svoj život, ali uvijek oslonjen na Krista.
Zahvaljujemo Vam na odvojenom vremenu te zanimljivim i poučnim odgovorima!
Intervju vodila: Gordana Savić
