U četvrtak 20. svibnja 2021. u Župi Kraljice Svete Krunice, s početkom u 21 sat, održana je sedma večer devetnice Duhu Svetom. I ove večeri brojni vjernici sabrali su se oko Euharistijskog Gospodina u župnoj crkvi. Župnik Ante Šiško na početku je uputio zaziv Duhu Svetom, nakon kojega je sve prisutne vjernike uveo u razmatranje sedmog dara Duha Svetoga – straha Božjega. Potom je vjeroučiteljica Silvija Faletar svojim nagovorom približila dar straha Božjega prisutnim vjernicima. Nakon nagovora uslijedilo je euharistijsko klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom koje je predvodio Ante Šiško, a animirao zbor mladih Glas Srca.
Nagovor vjeroučiteljice Silvije Faletar
DAR STRAHA BOŽJEGA
Jedna stvarnost, jedno iskustvo koje je u svome životu iskusila svaka osoba jest strah. Kada kažemo strah obično pomislimo na nešto negativno, na nešto što nas koči ili sputava. Možemo reći već od prvih dana života čovjek osjeća različite strahove. Mi ćemo večeras pokušati otkriti što je uistinu strah i sebi na neki način posvijestiti da je on dar i to dar Božji. Znamo da strah ne mora uvijek biti loš, postoje i dobri strahovi. Onaj koji bi živio bez straha živio bi prilično opasno, ne bi shvaćao realnost ovoga svijeta. Netko tko kaže: „Nemam nikakav strah u životu, ničega se ne bojim.“ ili laže ili je pomalo lud. Može ga snaći nekakva nesreća, jer ne shvaća da oko nas postoje određene opasnosti kojih se trebamo čuvati. U našem životu postoje realni opravdani strahovi, no mi ljudi znamo strahovati i od onih stvari koje nisu toliko bitne u životu, ustvari skroz su nebitne. Kada recimo odgajamo našu djecu, prvo što im želimo jest da budu zdrava, kako odrastaju da budu jaka i sposobna, da se znaju suočiti sa svijetom, sa okolinom, da se izbore, da nešto naprave. To su neke opravdane bojazni. No zapitajmo se postoje li neke bolje, vrednije bojazni? Ne bi li se trebali više bojati da naša djeca ne nauče voljeti, kakvo će biti njihovo srce, hoće li naučiti opraštati, hoće li znati dijeliti, hoće li biti dobri i iskreni? Možda je taj strah bolji, opravdaniji. Postoje i razine straha…Na prvoj razini to su oni prizemni strahovi koji se tiču nas osobno, moje osobe, mene samoga; strah oko mojega uspjeha, moga blagostanja, strah hoću li se ja ostvariti.
Druga razina je ono što nas povezuje s okolinom, svijetom oko nas. To se očituje kroz navezanost na neke planove, projekte, poslove, osjećaje. To je strah da ako nešto ne ostvarim, ako ne budem imao određene osjećaje ili ako ne dovršim određene projekte koje sam si zacrtao moj život neće imati smisla. Tu nas život često iznenadi, često se razočaramo, naiđemo na zid koji kaže NE. Ne možemo imati sve stvari koje smo zamišljali imati, ne možemo se tako osjećati, ne možemo to dosegnuti… Taj zid ujedno je i prilika da zastanemo i kažemo si da ne živimo samo zbog tih stvari, zbog navezanosti na neke određene ljude (prijatelje),zbog određenoga plana ili projekta. Ako Bog da kod ove razine straha možemo zastati, razmisliti, sebi posvijestiti da se ne želimo pogubiti u svemu tomu, u ostvarenjima, da ne želimo izgubiti sebe. Tada možemo iznjedriti treću razinu straha, a to je da se ne zatomim, da se ne zatvorim Duhu svetom, da ne izgubim svoj odnos s Bogom. To je zapravo moja vrijednost, to je zapravo bit moga postojanja, moga ostvarenja. Ljubiti Boga iznad svega, a onda će se u mom životu sve posložiti. Ako se otvorimo i damo prostora duhu Svetom i njegovu daru straha Božjega lakše ćemo u tome uspjeti. Važno je naglasiti da se kod ove razine straha ne radi o nekakvom sluganskom odnosu prema Bogu, nekakvom robovanju ili o osobnoj koristi koju želim izvući iz svoje duhovnosti. Inicijativa dolazi od Duha Svetoga koji nam ovim svojim darom želi pomoći otvoriti se toj božanskoj ljubavi , naučiti ljubiti i posložiti stvari i prioritete u životu onamo gdje im je mjesto. Ovaj strah je realan, kao sa osobama koje volim i koje mene vole, sa djecom, mužem, ženom, prijateljima. Kada volimo neku osobu, a privlače nas neke stvari koje bi možda tu osobu povrijedile onda ih iz ljubavi prema toj osobi, da nju ne povrijedimo , jednostavno ne činimo, ne prihvaćamo. Ne znači da moram izgubiti svoje ja, svoju slobodu. Ovdje nije strah od perfekcionizma da se ja moram svidjeti Bogu ili toga hoću li je biti na visini zadatka i činiti što se od mene očekuje, nego se radi o tome da imamo jednu čvrstu vezu u kojoj mogu računati na tu osobu i ona na mene. Primjera radi roditelj ne voli svoje dijete, jer mu se ono sviđa, jer je uvijek savršeno i sve perfektno obavlja nego jednostavno jer mu je roditelj i voli ga. Tako i Bog, on me voli uvijek i bez zadrške. Ako imam taj dobri strah onda me on tjera da izbjegavam krive, navodi me da izbjegavam grijeh. Ne zato što se bojim kazne nego zato jer me grijeh miče od Gospodina miče me od toga svršenoga puta prema osobi koju volim. Znači bdijem nad sobom i budan sam da ne bih narušio taj odnos s Bogom. U tome mi pomaže dar Duha Svetoga- strah Božji. Moj odnos s Bogom neće propasti ako ne doživljavam stalno nekakve ugodne osjećaje prema Bogu ili zanos kakav osjećamo možda ovih večeri. To je stvar i sa projektima i zadacima, koje si nametnemo, recimo neko hodočašće, devetnicu… Neće naš odnos s Bogom propasti ako neki moj projekt propadne, ma kako bio pobožan , vrijedan. Ovdje se radi o stvarnom strahu da neću ostati bez Boga, a to znači da ću sve što me udaljava od njega, osobe i stvari eliminirati i maknuti. To znači neću si na svoje leđa tovariti ono što mi ne treba.
Što mi onda treba? Prvo želja, ja želim tu avanturu s Bogom, ja ga želim u svome životu, ja molim Duha Svetoga da mi u tome pomogne. Drugo moja memorija, ono proživljeno ono što sam do sada prešao, stranputice, grijesi i milost. Bogu ne smeta ako sam nesavršen. Ne želim izgubiti Boga, ne želim izgubiti tu ljubav, taj odnos. Pa makar propustio neke projekte, makar me zadesila neka bolest, makar nemam novca koliko bih htio, makar nisam upisao školu koju sam želio, makar vrata crkve bila i zatvorena. Kada Boga imam, imam sve, a kada imam sve a Boga nemam zapravo ni nemam ništa. Iako je Strah Božji među darovima Duha Svetoga na zadnjem mjestu, mislim da bi trebao biti na prvom . Taj dar je nekako temelj, nekakva osnova našega postojanja i našega odnosa prema Bogu. Čovjek ako nema dar straha ne znam što bi s ostalim darovima…Da vama i sebi približim djelovanje darova u životu čovjeka evo jedne crtice iz života. Svojedobno bila jedna mlada žena, mlada majka koja je željno iščekivala rođenje svoga sina. Kako to već biva čim ga je rodila zaljubila se u njega na prvi pogled. Uživala je u malenosti i ljepoti malenog dječačića. No ubrzo nakon rođenja morala se suočiti s bolnom stvarnošću. Naime njezin sinčić rodio se bolestan i bila je potrebna velika medicinska intervencija, teška operacija koja bi mu spasila život. Liječnici i struka bili su optimistični. Inače majka je bila vjernica, voli Boga i Bog voli nju. Operacija je bila dosta duga i teška, no završila je vrlo obećavajuće. Svi su mogli odahnuti…No tada se u jednom trenutku sve okrenulo, malo srce prestalo je kucati, organi su počeli otkazivati, mali život se počeo gasiti. Maleni dječak završio je u komi. Majci ranjenoj od tuge, pomalo razočaranoj i ljutitoj visjelo je iznad glave jedno veliko Zašto? Nije joj preostalo ništa drugo do otići u malu bolničku kapelicu i porazgovarati s onim od koga sve dolazi…Sjela je u klupu ispred oltara, zagledana u vječno svjetlo, ali činilo se da Bog toga dana nije bio tamo. U par navrata pokušala je postaviti poneko pitanje, ali odgovora nije bilo, Bog je šutio. Ili ga ona zbog boli u tom trenutku nije mogla čuti. Zatim potaknuta nekom čudnom snagom izrekla mu je otprilike ove riječi: „Slušaj Gospodine zanima me samo zašto? Iz tvoje ljubavi jer si imao povjerenje u mene dao si mi tog dječačića, dopustio si da ga zavolim, da se zaljubim, a sada ga uzimaš. Znaš od prvog trenutka znam da mi on ne pripada, nikada i nije, samo si se poslužio da kroz mene dođe na ovaj svijet. On pripada tebi. Ali Bože moraš shvatiti ja sam mu majka i kao što ga Sotoni nikada ne bih dala bez borbe, tako ga ne dam ni tebi. Iako znam da tebi pripada više i da nije do tvoje volje ne bi bilo ni njega. Ipak moraš shvatiti ja sam mu majka. Znam da se ne mogu uspoređivati s tobom u ničemu i da me sada možeš zgaziti kao malog nebitnog mrava, samo želim zanati zašto? Šutiš. To ti stvarno dobro ide….Dobro. Idem sada ali jedno znaj; čak i da ga uzmeš, da umre ja ću te i dalje voljeti, ne mrziti, jer Ti si moj Bog i ja ću te uvijek voljeti .“ Na izlazu iz kapelice tako je zalupila vratima da je pomislila da su se neki kipovi zaljuljali ili čak srušili…Na ulazu u prostor intenzivne, čim ju je spazila u susret joj je dotrčala sestra i donijela vijest:“ Vaš će sin živjeti, krvotok se pokrenuo. „Dobila je odgovor svoga Boga…Bio je to znak…Bog je ipak sve čuo i odgovorio.
Što mislite čime je ova majka pobijedila velikoga Boga, gospodara života i smrti? Kojim darom je pokazala ono što osjeća prema svome milosrdnom Bogu? Darom mudrosti, darom jakosti, darom znanja? Ne…Jednim skromnim malim darom ; strahom Božjim kojim ju je Duh Sveti još u sv. Krizmi poučio kako i koliko treba ljubiti Boga. Boga stavi na prvo mjesto, a sve će ostalo onda imati svoje mjesto. Željela bih i sebe i vas potaknuti da naučimo koristiti darove koje imamo, da ih se ne bojimo….Zato večeras želim da čujete riječi dragog Isusa. Ne boj se staviti svoj život u moje ruke. Ne boj se mene staviti na prvo mjesto, ne boj se imati povjerenja u moje odluke, ne boj se ljubiti me, ne boj se da ću te ostaviti, ne boj se u mene gledati, ne boj se moliti me, ne boj se ničega…
Tekst: Tena Faletar
Fotografije: Ruža Keser