Šesta večer devetnice posvećene Duhu Svetom održana je u srijedu, 19. svibnja, s početkom u 21 sat. Na početku večeri vjernici su molitvom pozdravili Duha Svetoga, a potom je župnik Ante iznio svoje razmatranje o daru pobožnosti. (Cijeli tekst župnikova razmatranja možete pročitati u nastavku ove objave.) Vjeroučiteljica Marijana Kelava je zbog bolesti u obitelji bila spriječena podijeliti svoje razmatranje na tu temu i stoga ju je župnik zamijenio u promišljanju o daru pobožnosti. Nakon razmatranja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom s molitvama Duhu Svetom koje je završilo župnikovim blagoslovom prisutnih vjernika. Na kraju pobožnosti svoje svjedočanstvo o djelovanju Duha Svetoga te doživljaju devetnice, na župnikov poziv, iznijela je sestra Tadijana. Klanjanje je, uz župnika, animirao zbor mladih Glas Srca.
DAR POBOŽNOSTI
• Etimologija riječi: „PO BOGU!“ …Istinski “pobožan čovjek” živi u najintimnijoj povezanosti s Bogom. Pobožna osoba njeguje sinovski odnos ljubavi s Ocem koji živi svim srcem! Bog je za njega Otac kome se smije bez straha i s ljubavlju obraćati. Onaj koji je ispunjen darom pobožnosti pronalazi praksu svoje vjere, ne kao teret dužnosti već kao DRAGOVOLJNU SLUŽBU. Tamo gdje je ljubav, nema umora. Religiozan osjećaj kršćanskoga naroda uvijek je nalazio izraz u raznim oblicima pobožnosti koji prate sakramentalni život Crkve kao što su:
čašćenje svetih moći, (npr. naše hodočašće u Zagreb relikvijama sv. Leopolda Bogdana Mandića, Predragocjenoj krvi Kristovoj u Ludbreg, ili odlazak u Poljsku po relikvije sv. Faustine Kowalske …)
pohodi svetištima, hodočašća, (npr. Marijanska hodočašća prije korone, „8“ u Brodu, odlazak Gospi od Suza / Pleternica …)
ophodi, (Tijelovska procesija, procesija sa Gospinim likom kroz Vođince od Novih Mikanovaca …)
razni vidovi pobožnosti: npr. svetom Josipu (kod nas), Gospi Lurdskoj, „7“ u Vođincima, pobožnost svetoj Brigiti, svetom Antunu (13 utoraka…)
križni put u korizmi
i krunica – „atomska bomba pobožnosti“… (svibanjske i listopadske pobožnosti) Taj dar Božjeg Duha daje vjerniku u svim prilikama života nepokolebljivu VJERNOST BOGU, u mislima, riječima, osjećajima i djelima te neprekidno zahvaljivanje Ocu po Njegovu Sinu, Gospodinu Isusu. Duh pobožnosti nam omogućava da uvijek rastemo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom i ljudima. On nas uvijek usmjerava k drugom…
Pogubno je kada se pobožan čovjek zaustavi na pobožnim činima. On je tada prestao rasti. Kada moliš i misliš da je to to, da Bog više nema što na tebi raditi, da ti Bog nema više što novo reći, da o Bogu nemaš više što spoznati… Cilj duhovnog života nije da postanemo pobožni, nego da postanemo DUHOVNI.
OPASNOST LAŽNE POBOŽNOSTI!
„Krunica u ruci a gleda sve oko sebe…“
Samo njezin/njegov vid pobožnosti je ispravan i nikako drugačije! (Ako se ne izmoli ta molitva, onda nije sve OK)
Primjer molitvenih zajednica koji njeguju jedan vid duhovnosti namećući ga drugima kao jedino mjerodavan u hodu vjere …
Pobožan čovjek lako može upasti u formalizam. Naizvan sve savršeno izgleda i sve izvrsno funkcionira, ali iznutra baš i ne mora biti tako. Isus je takvo stanje nazvao „obijeljenim grobovima“ (Mt 23,27). Fasada je lijepa, bijela, ukrašena, a iznutra je sve puno smrada. Kao grobnica. Kao farizeji Isusovog vremena.
Obraćen čovjek je čovjek čije čovještvo prožima Duh Sveti do te mjere da njegov život plodi njegovim plodovima: ljubavlju, radošću, mirom, velikodušnošću, dobrotom, blagošću, krotkošću, strpljivošću, uslužnošću… Pobožan čovjek to ne mora biti. On može svoj život pretrpati različitim vjerskim aktivnostima ali da sve to ne dotiče njegovu nutrinu. On je pobožan, i dosta! To mu je, na žalost, dovoljno. Pobožni čini ne čine nužno čovjeka duhovnim. Pobožnost je sredstvo, duhovan život je cilj. Da bismo postali duhovni potrebno je dopustiti Bogu da njegov Duh postupno preobražava naše čovještvo. Tada ćemo uzmoći biti i pobožni i duhovni u isto vrijeme.
Tekst: Gordana Savić
Fotografije: Ruža Keser