U nedjelju, 21. veljače 2021., nakon večernje mise s početkom u 19 h, održana je prva po redu kateheza za odrasle. Predavač je bio župnik Ante Šiško. Oko 40 vjernika sudjelovalo je na prvoj ovogodišnjoj župnoj katehezi za odrasle.
Župnik je katehezu započeo pitanjem: „Zašto se uopće ispovijedati?“ Osvrnuo se na važnost ovog sakramenta koji je posebno važan za ovo milosno vrijeme korizme. Bilo bi potrebno ispovijedati se barem jednom u dva mjeseca za dobro održavanje higijene duše. U korizmi smo pozvani očistiti našu dušu od grijeha i poboljšati svoje odnose s Bogom i bližnjima. Pavao nam u svojoj drugoj poslanici Korinćanima govori da se pomirimo s Bogom jer je došlo vrijeme milosno i vrijeme spasa. Tu već saznajemo važnost pomirbe i poboljšanja odnosa s Bogom. Treća crkvena zapovijed nam govori: „Svake se godine najmanje jednom ispovijedi i o Uskrsu pričesti.“ Potrebno se pripremiti za naš najveći blagdan i sudjelovati u Kristovoj gozbi. Veliki problem koji se javlja u zadnje vrijeme je gubitak osjećaja za grijeh što dovodi do gubitka osjećaja za sveto. Mnogi grijesi su postali toliko učestali da se više ni ne smatraju grijehom. To je ono što može biti vrlo opasno za nas i naš duhovni život. Kako bismo se pomirili s Bogom moramo shvatiti što je zapravo loše i što utječe na naš život. Osim gubitka osjećaja za grijeh, veliki problem su i mnoge zablude koje se javljaju. One utječu na naš pogled na ispovijed i potrebu za ispovijedi. Župnik je potom progovorio o više zabluda od kojih ističemo slijedeće:
1. zabluda je mišljenje da ispovijed nije potrebna jer se može odraditi i kod kuće. Nema potrebe uopće dolaziti u crkvu. Zapravo, to nije tako. Učinivši teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh ne odvaja nas samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu. Na početku svake mise se ispovijeda, ali tako se mogu oprostiti samo laki grijesi. Za teške grijehe je potreban sakrament. Kako bi nam bilo koji grijeh bio oprošten, potrebno je iskreno kajanje i odluka da se više neće griješiti. Ako se osoba ne očisti od teškoga grijeha i ako izbjegava ispovijed, postaje nedostojni član Crkve i odvaja se od Boga.
2. zabluda je ne odlazak na ispovijed zbog grešnosti svećenika. To nije dobro uzimati za razlog za izbjegavanje ili opravdanje jer naravno da su svećenici grešni, ta ljudi su. Apostoli su također bili grešnici, pa su ipak bili izabrani. U Ivanovu evanđelju 20, 23 Isus je dao učenicima vlast da otpuštaju grijehe u Njegovo ime. To se odnosi i na naše svećenike danas. Oni su poput apostola tada izabrani da otpuštaju grijehe u Božje ime. Grijeh je uvreda cijele Crkve, stoga se i svećenici često ispovijedaju. Svaki grijeh je uvreda Božje ljubavi i vrijeđa Crkvu u njezinoj cjelini (braću). Svećenik predstavlja Crkvu (i Božje milosrđe) i kad mi daje oproštenje, to je Crkva koja mi preko njega oprašta i vraća me u puno zajedništvo s njom i s Bogom.
3. zabluda se odnosi na mišljenje da ne treba ići u crkvu jer oni koji idu su grešni. Svatko je grešan, a to govori i Ivan u svojoj prvoj poslanici: „Tko kaže da nema grijeha, lažljivac je.“ Ne treba suditi nikoga prema njegovoj grešnosti, tako ćemo samo uništiti svoje odnose. Potrebno je preispitivati se o vlastitim grijesima. Oni koji idu u crkvu su također grešnici, ali su svjesni svoje grešnosti i žele se pomiriti sa svojim Bogom.
4. zabluda je da Bog zbog svoje dobrote uopće ne gleda na grijehe. To je jedno poigravanje s Bogom, a to je također grijeh. Istina je da je Bog sama ljubav, milosrđe i dobrota, ali njega vrijeđa grijeh. On će nam sve oprostiti, ali potrebno je zatražiti oprost i pokajati se. Bog je i sam rekao da što god učinimo drugima, da to činimo i njemu. Ne treba se sramiti priznanja, nego grijeha (ošinut ću po grijehu, tako da nema više vlasti nada mnom!).
5. zabluda je vjerovanje da ima vremena za ispovijed. Istina je da nema vremena. Iznenadne smrti i nesreće su česte i nikad ne znamo čas kad ćemo doći pred Njegovo lice. Mi imamo potrebu za redovitim iscjeljenjem i duhovnim tušem, potrebu za čistoćom.
6. zabluda je da se ne treba ispovijedati jer će se opet pogriješiti. Odlazak na ispovijed je znak: – da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim, – da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo, – da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog, – da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim (iako ona ostaje trajno vezana uz ovaj oblik života), – da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo. Moramo znati da ne smijemo biti ravnodušni prema grešnosti. Grešnost nije nepopravljiva i koliko god pogriješili uvijek ćemo se moći popraviti. Bogu je važna naša želja da ne griješimo i da se pokušamo staviti pod kontrolu. Bogu nije teško oprostiti i On će oprostiti svaki grijeh ako to zatražimo. Njegov dodir nam pomaže za rast u ljubavi i dobroti. On nam uvijek daje novu priliku.
7. zabluda je da postoje grijesi koje ni Bog ne može oprostiti. Bog može oprostiti svaki, ali baš svaki grijeh, koliko god nam se činio užasan. Jedino ne može oprostiti grijeh protiv Duha Svetoga jer tada odbijamo surađivati s Bogom i njegovom milošću te odbijamo tražiti Božji oprost.
8. zabluda je da nakon ispovijedi nema nikakvih posljedica. Kad se ispovijedamo naš grijeh je oprošten, ali svejedno je potrebno prihvatiti posljedice. Ako je nešto ukradeno, treba se vratiti. Ako je potrebno ići na sud, unatoč ispovijedi potrebno je ići na sud i snositi posljedice za naš grijeh. Nakon odrađivanja naknade, ponovo se vraćamo na put obraćenja, spasenja, ozdravljenja i radosti. Osim mnogih zabluda, postoje i određene poteškoće prilikom ispovijedi. Neke od njih su suočavanje sa samim sobom, za dobru ispovijed potrebno je stati protiv sebe; ne volimo promjene, ako smo se ispovjedili, to znači da moramo okrenuti novu stranicu i promijeniti ono što je loše; strah, sramota i stid, prilikom ispovijedi nas je sramota i strah jer ne želimo zadirati u naše grijehe, znamo da su oni nešto loše i to nam smeta. Treba se znati da je ispovijed jako dobra unatoč svojim teškoćama i donosi nam mir, radost, olakšanje, podnošenje sebe, vraćanje Bogu, jačanje u vjeri…Ono što treba reći na ispovijedi je također nekima problem. Ono što se ne treba reći su opravdanja, nema potrebe umanjivati grijeh jer on nije nešto što može biti dobro. Treba zamrziti grijeh i sve priznati. Treba govoriti i što si samo ti učinio, a ne što je učinio tvoj susjed, prijatelj, brat… Ne treba se hvaliti, ispovijed ne služi da se uzvisimo, nego da se ponizimo. Ne treba optuživati bilo koga osim sebe. Također se svećenika ne ispituje o ispovijedima, što svojim što tuđim jer tako svećenik krši ispovjednu tajnu, a to je grijeh. Ispovijed nije duhovni razgovor. Duhovni razgovor i ispovijed nije isto. Za kvalitetnu ispovijed je važno imati dobar ispit savjesti, a kako bi se to učinilo treba se zazvati Duha Svetoga da nam pomogne shvatiti u čemu smo griješili. Priprava je jako važna. Za vrijeme ispovjedi se govori objektivno i jasno, bez odlazaka u najsitnije detalje. Mogu se reći i određene sumnje. Nakon ispovjedi je potrebno zahvaliti na prilici da se pomirimo s Bogom i za čistoću te mir. Pokora i ispovijed trebaju biti iskrene. Ako se nešto zaboravi, ne treba paničariti nego na sljedećoj ispovijedi to prvo reći. Bog nam uvijek daje priliku da mu se približimo i trebamo ju iskoristiti, a ne sami sebe udaljiti od Njega. Nakon predavanja je postojala mogućnost za pitanja te je sve završilo molitvom.
Tekst: Tena Faletar
Fotografije: Ruža Keser