Naša župna zajednica odnedavno je bogatija za jednu članicu. Sestra Alberta redovnica je Službenica Milosrđa, a našoj župi je povjerena početkom ove nove liturgijske godine. Kako bismo sestru predstavili župi Vođinci, kojoj je povjerena, zamolili smo je za kratak razgovor.
– Kako bismo Vas predstavili našoj župnoj zajednici kojoj ste povjereni, molim Vas da nam se ukratko predstavite.
Samom svojom pojavom svjedočim da sam redovnica. To je najbitnije u ovom trenutku. I svoje poslanje imam izvršiti prema onima kojima sam poslana. Kako u dosadašnjem radu u drugim mjestima tako i ovdje u Vođincima. Ja sam samo mali protok Božje ljubavi. Rodom sam iz Hercegovine, općina Neum, svetište Kraljice Mira Hrasno. Do sada sam bila na puno župa i mislim da je pravo bogatstvo upoznati razne ljude i krajeve. Bila sam u Dubrovačkoj biskupiji, Zagrebačkoj nadbiskupiji, Splitskoj metropoliji, Hvarsko-bračko–viškoj biskupiji i Krčkoj biskupiji. Najviše sam bila na Braču. Tamo sam bila 23 godine. U samostan sam došla 1964. godine pa je do sada bilo vremena za sve to obići. A u samostan sam ušla s 14 godina. U Dubrovniku sam bila kandidatica, a novicijat sam prošla u Splitu. Srednju školu završila sam za kuhara. Nakon toga sam išla na Katehetski institut u Zagreb.
– Sigurno ste se bezbroj puta našli u situaciji da Vas netko pita kada i kako ste osjetili poziv na posvećeni život. Koji je Vaš odgovor na to pitanje?
To je Božje djelo. Tu mnogo doprinosi toplina obiteljskog doma tj. religioznog obiteljskog života. Mi smo bili velika patrijarhalna obitelj. Moj otac je imao četiri brata i dvije sestre. Na ognjištu su ostali moj otac i dva strica. Mi smo uvijek živjeli zajedno. Ja sam ponosna na svoju obitelj. Svaki dan se u obitelji molila krunica i redovita molitva prije i poslije jela. Mi smo kao obitelj dobro stajali. Nakon 2. svjetskog rata tko je imao kruha bio je bogat. Mi smo imali hrane, ali do novca je bilo jako teško doći. I tu smo na neki način bili zakinuti, ali ta duboka obiteljska molitva i vjernost nedjeljnoj svetoj misi davala nam je neku snagu za život. Preko naših roditelja mi smo upijali životno evanđelje.
– Zašto ste kao redovnica izabrali baš Službenice milosrđa?
Ja nisam uopće poznavala Službenice milosrđa. Moj me rođak, koji je u to vrijeme bio bogoslov, uputio na Službenice milosrđa. Naše su sestre u Dubrovniku bile cijenjene. Bavile su se siročadi i školstvom. Imale su prvu građansku školu. Ali nakon rata sve je to promijenilo zbog komunista koji su došli i oduzeli veći dio svega.
– Kako izgleda jedan dan službenice milosrđa?
Mi imamo svoj red i raspored. Njega se pridržavamo i bez njega ne možemo opstati. Dnevni red čuva nas i mi trebamo čuvati dnevni red. Ujutro je ustajanje i zajednička molitva. Zatim doručak. I tada svaka sestra odlazi na svoje dužnosti. Briga za crkvu i za našu kuću. U podne molimo srednji čas. Zatim je ručak. Popodne malo odmorimo, čitamo duhovno štivo. Obavimo još posao koji moramo do večernje molitve. Imamo razmatranje i večernju časoslova. I onda Dnevnik. Poslije Dnevnika koliko izdržimo jer smo malo starije.
– Nije li teško biti redovnica u današnjem svijetu „bez Boga“, gdje je čovjek samom sebi dovoljan?
Biti redovnica znači biti potpuno u službi Bogu i bližnjemu. A kada se čovjek potpuno preda Bogu to je kulminacija života svakog kršćanina. Zahtjevno je, ali nešto prelijepo i predivno. Jako sam rijetko doživljavala negativne reakcije ljudi. Ako u takvim situacijama ostanete smireni, to je posebna radost. Znate da ste nešto pretrpjeli za Onoga koji je za nas mnogo trpio. Naša utemeljiteljica doživjela je više puta neugodnosti u svojoj službi. Jednom je kao bolničarka do podne bila vrlo aktivna. Radila je svim srcem i dušom. I kada je trebalo bolesnicima nositi hranu za ručak, jedan joj doktor istrgnuo iz ruku posudu s juhom i sve se prolilo. Ona je to mirno podnijela. Kada sestre dožive neku neugodnost, posebno neku veću, to se zabilježi jer, ipak, pisana riječ ostaje. Puno je više bilo lijepih trenutaka. Od toga čovjek ima jednu veliku radost. Kada radite iz ljubavi, ne možete pogriješiti. Naša je utemeljiteljica to naglašavala. Ona je željela da njezine sestre čine djela milosrđa. Da prihvate stare, bolesne, zapuštene, nemoćne, djecu siročad, odgoj djece… Ja sam posebno radila za Crkvu – živu Crkvu.
– Što biste poručili današnjim mladima koji razmišljaju o posvećenom životu?
Vrlo je važno s kojom namjerom oni razmišljaju o posvećenom životu. Imaju li pravo zvanje ili neku ideju kao da bježe iz svijeta. To su dvije različite stvari. Ako čovjek ide s nakanom da se posveti Bogu, to je nešto veličanstveno, nešto neizmjerljivo, nejasno svakome. Isus je rekao da to ne mogu svi shvatiti, nego samo oni kojima je dano. Kroz davanje čovjek ne daje sebe nego Boga. Ti si kao sredstvo Božje. Bog kroz tebe djeluje. Ako čovjek to shvati, on će prebroditi sve nevolje. Naša je Svetica rekla da ako se potpuno ne predaš, nikada nećeš biti zadovoljna. A ako se potpuno Bogu daruješ onda ćeš u svakom poslu biti zadovoljna. Bio to vrtić, jaslice, zbor, crkva, kuhinja, pospremanje kuće, vratarica…Ti svugdje dolaziš u dodir s onostranošću. To je ono što te čini sretnim: da eshatološki djeluješ.
Draga sestro Alberta, hvala Vam na odvojenu vremenu i ugodnom razgovoru. Sigurna sam da će ove Vaše riječi mnoge potaknuti na razmišljanje o redovničkom pozivu. Želimo Vam ugodan i blagoslovljen boravak u našoj župi!
tekst: Ankica Savić
