I šestog dana devetnice lijep broj vjernika ispunio je župnu crkvu. Nakon uvodnog pozdrava od župnika slijedio je poticajni nagovor vjeroučiteljice gđe Anite Bašić. U privitku možete pročitati kompletan njezin nagovor na temu: “Pobožnost – dar Duha Svetog!”. Potom je slijedilo Euharistijsko klanjanje koje je predvodio župnik uz animaciju župnog zbora mladih “Glas Srca”. O tome kako nam je bilo sinoć možete i sami pogledati na našim WEB i FB portalima župe Vođinci!
I večeras pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže dolazeći u župnu crkvu u 21.00 sat navečer, ili prateći nas uživo na župnikovoj ili župnoj FB stranici i WEB stranici …
U privitku možete pročitati razmatranje naše Anite …
” P O B O Ž N O S T – dar Duha Svetoga …
Htjela bih večeras progovoriti o pobožnosti. Neka nam za uvod kao poticaj budu samo dva retka iz Prve poslanice svetoga Petra apostola:
Po spoznaji [Isusa, Gospodina našega], koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. (1 Pt 1,3-4)
Htjela bih istaknuti troje:
Prvo. Biti „pobožan“ znači životu „po Bogu“, onako kako to on želi od nas. To nam može izgledati prestrogo, jer živjeti „po Bogu“ značilo bi da puno toga trebamo činiti što nam se baš ne čini, a da puno toga ne bismo trebali činiti, što bismo itekako htjeli činiti. Pa nam onda može izgledati da stariji i trebaju biti pobožni, jer ionako imaju vremena za to,za razliku od mladih.
Drugo. Trebamo znati da smo od Boga stvoreni. Na Božju sliku. Štoviše, po Isusu Kristu mi smo postali „zajedničari božanske naravi“, mi smo prava posinjena djeca Božja, članovi Božje obitelji. Bog Otac jednako gleda nas kao i svoga Sina Isusa. Mi smo doslovno bogoliki. Prema tome, biti „pobožan“, biti po Bogu, znači biti vjeran samome sebi, jer smo takvima stvoreni i jer smo otkupljeni da budemo baš takvi.
Treće, od Boga dolazimo, u Bogu bismo trebali i živjeti, da bismo s njime bili cijelu vječnost. Zato nam Bog – koji je Mudrost i koji nas neizmjerno voli – daje upite, naloge pa i zapovijedi – za naše dobro. Kad čovjek ide za svojim strastima, nikad mu nije dovoljno i uvijek traži „brže, jače, više“. Naprotiv, ako čovjek slijedi put evanđelja – makar koji puta trnovit – osjeća u sebi potpuni trajni mir. Prava pobožnost izvor je mira i sreće. Velik je to dar Duha Svetoga.
Malo ćemo razmišljati o vlastitoj pobožnosti.
U Bibliji piše, točnije u 1 Tim 4,7: „Vježbaj se u pobožnosti!“ A što je to pobožnost? Čini mi se da nam nije do kraja jasno. Dakle, pobožni puk često misli da je dovoljno za pobožnost otići na misu, moliti se, hodočastiti, postiti i činiti druge duhovne čine. To samo ponekad ima veze s vjerom.
Pobožnost je osobna pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi. To je način života za pojedinca. Pobožan čovjek živi u Božjoj blizini i uči se Božjoj ljubavi. No, biti pobožan ne znači uvijek biti duhovan. Lijepo je živjeti uz pobožnu osobu. Osobu koja moli, ide redovito na misu, govori duhovne teme, ide na hodočašća, pjevuši duhovne pjesme. Takve osobe ne tuže se. Ne očajavaju. Zrače dobrotom i ljubavlju. Pozitivni su. Otvoreni su i velikodušni. Uvijek spremni pomoći. Ne bave se drugima, pogotovo ne manama ili grijesima. Čovjek koji ih susreće osjeća povlasticu, oduševljenje i osvježenje. Pobožni ljudi nam izgledaju sveto. Jer su iskreni u onome što čine. Dakle, pobožan čovjek, koji to iskreno živi, utječe svojom pobožnošću najprije na sebe i na svoj duh.
Ima i onih koji redovno mole i idu na misu, hodočaste i rado pjevaju duhovne pjesme, ali njihov duh nije promijenila pobožnost. U konkretnom životu nisu duhovni. Ni pobožni. Žele drugoga promijeniti, svadljivi su, strogi su, ne slažu se s mišljenjima drugih ako su drugačija od njihovi. Osuđuju druge. Pogotovo se sablazne nad činima drugih. Negativni su i teško je uz njih živjeti.
Pobožan čovjek, širi oko sebe pozitivu, ljubav, velikodušnost, dobrotu, strpljivost, uslužnost, blagost, susretljivost, poniznost…, Ipak, svoj život neće zatrpati nepotrebnim pobožnostima i vjerskim aktivnostima te zanemariti svoje obiteljske obaveze. To je samo lažna pobožnost iza koje se skrivamo da ne radimo ono što moramo.
Ako pobožnost ne mijenja čovjeka i njegov duh, to je samo puka pobožnost, koja ne vrijedi puno. Ako Bog nema više što promijeniti na meni, onda je to kriva pobožnost. Ako nemam više što naučiti od Boga, onda je to kriva pobožnost.
Možemo prevariti čovjeka, ali ne i Boga, jer On vidi što je u nama. Zato Isus za takve govori da su kao “izbjeljeli grobovi“ – Mt 23,27. Bili su lažno pobožni. Govorili su da je Isus problem, a problem su bili oni. Dakle, kad se čovjek mijenja po pobožnosti onda pobožnosti ima smisla. Jer pobožnost je duboka veze s Bogom ako je u sebi zdrava. Ona hoće sebe samoga (čovjeka) promijeniti, i nema vremena ni potrebe mijenjati drugoga. Pobožan čovjek prihvaća druge i život onakav kakvi jesu te nastoji svojom blizinom i ponašanjem pozitivno utjecati na druge.
Završit ću sa riječima i zagovorom blaženog Alojzija Stepinca:
“Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom svojom ljubavi”
tekst: Anita Bašić
fotografije: Ruža Keser
