Svetica rimokatoličke crkve, najmlađa crkvena naučiteljica, redovnica karmelićanka, zaštitnica misionara i književnika.
Terezija se rodila kao deveto dijete bračnog para Luisa i Zelie Guérin, 2. siječnja 1873. godine. Prema njezinu vlastitu svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome također imao aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati moga oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.”
U svojoj 15. godini Terezija ulazi u Karmel, u kojem će provesti narednih devet godina vršeći samostanske dužnosti: molitvu, razmatranja, redoviti posao, ručni rad i ostalo. Sve je to obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu: “Što sam došla raditi u Karmelu, izjavila sam svečano na koljenima pred Isusom u hostiji, na ispitu prije polaganja zavjeta: Došla sam spašavati duše, a osobito moliti za svećenike. Isus mi je dao da shvatim da mi samo preko križa hoće dati duše i moja je sklonost prema trpljenju rasla koliko se povećavalo moje trpljenje.”
Sveta Terezija sebe je nazivala Isusovim cvjetićem, a time je htjela pokazati svaku podređenost Isusu, poniznost i malenost: “Tvoje ruke, moj Isuse, su dizalo koje će me dignuti u Nebo. Ne trebam odrasti; naprotiv, moram ostati mala i biti to sve više i više.”
Snažno je isticala patnju kao znak Isusove beskrajne ljubavi: “Dragi Bog te ljubi i obasipa te svojim milostima… Smatra te dostojnom da trpiš za njegovu ljubav i to je najveći dokaz nježnosti što ti je može dati, jer patnja je ta koja nas čini sličnima njemu. Dušama koje dragi Bog ljubi običnom ljubavi, daje neku kušnju, ali one koje ljubi izvanrednom ljubavi, obasiplje svojim križevima kao najuvjerljivijim znakom svoje nježnosti.”
Terezijino poslanje bila je ljubav. “Evo, moja misija počinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao što Ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.”
Umire u 24. godini: Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošaputa: “Pa dobro… idemo! Bože moj, ja Te ljubim!” To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.”
“Isus je skriveno blago, dobro neprocjenjivo koje malo duša zna pronaći, jer ono je skriveno, a svijet voli ono što blista.”
“Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš, čini s ljubavlju.”
Sveta Terezijo od Djeteta Isusa, moli za nas!
Jelena Vuković