Časna sestra Tadijana redovnica je Službenica Milosrđa, a u našoj župi služi već 44 godine. Ove je godine u samostanskoj kapeli u Splitu proslavila pedesetu obljetnicu polaganja prvih zavjeta. Taj je značajan jubilej bio povodom našega razgovara sa skromnom sestrom Tadijanom koja je, uz malo nagovora, pristala dati nam intervju.
1. Hvaljen Isus! Župa Kraljice Svete Krunice blagoslovljena je djelovanjem sestara Službenica Milosrđa čiji je duhovni rad u župi iznimno značajan. U kolovozu ove godine proslavili ste pedesetu obljetnicu polaganja prvih zavjeta. Kako ste se osjećali?
To je za mene bio ništa manje važan dan, nego onda kada sam polagala prve zavjete. Jednostavno sam ja to tako doživjela i zaista se osjećam sretno.
2. U našoj župi djelujete već 44 godine i većina Vas župljana poznaje. Ipak, možete li nam reći nešto više o sebi. Tko je časna sestra Tadijana osobno?
Kada bih ja pričala tko sam ja osobno, to bi potrajalo. Osoba sam koju, manje-više svi poznaju. Nema osobe u župi koja me ne pozna. Koliko sam tu radila, koliko sam djelovala i koliko djelujem, čini mi se, da me ljudi znaju i poznaju. Nikada u životu nisam nekoga više preferirala ili više voljela, a nekoga manje. Za mene su svi ljudi jednaki bez obzira tko su i što su.
3. Iako Vas u župi, uglavnom, svi poznaju, možete li nam, za one koji Vas toliko dobro ne poznaju, reći gdje ste rođeni i kako ste živjeli dok niste otišli u samostan?
Rođena sam u Bosni i Hercegovini u selu Varvara, župa Rama, Ščit. Iz djetinjstva se sjećam da su moji roditelji dosta siromašno živjeli. Od svoje sam mame čula da su, nakon rođenja starije sestre, moji roditelji očekivali sina, međutim, rodila sam se ja. I, onako, vjerojatno, u šali moja je mama tada rekla: „Ajde, ne bi smetalo ni da ova curica sada umre.“ A moj je otac, mama kaže, na to rekao: „Ostavi ti to, to će biti moja časna sestra!“ Nije mi to bio poticaj da idem u samostan, ali vjerojatno je taj roditeljski, gotovo proročki glas, usmjerio moj poziv. Ne mogu reći da sam ja išla svake nedjelje u crkvu, bili smo daleko od crkve, ili da sam u djetinjstvu i mladosti bila nešto posebno angažirana u župi. Dugo sam godina svoga života bila i sluga. Starija će populacija znati što to znači biti sluga. Pet godina sam imala kad sam primila svetu krizmu, a u trećem sam se razredu pričestila. Prije sam se krizmala nego što sam se pričestila. I tako je tekao moj život. U osamnaestoj godini otišla sam samostan, na početku sam bila u jednom drugom, ali Božja providnost je htjela da budem baš Službenica Milosrđa i tako je tekao moj život do dana današnjega. A kako mi je ovdje? Poglavari su mi rekli: „Ideš samo do nove godine.“, ali uvijek kažem, zgodno, nisu odredili do koje nove godine. Tako je novih godina prošlo puno otkako sam u Vođincima.
4. Jeste li imali potporu svojih bližnjih kada ste obznanili svoju odluku?
Potporu sam imala, najprije, u svojoj obitelji. Pokojni otac mi nije doživio da odem u samostan, ali mama je. Nikad mi nitko nije smetao ili me od toga puta odgovarao. Pokojni bi mi otac znao reći: „A, moj sinko, znaš, časne ti puno rade i puno mole.“ Međutim, nikad nije bilo protivljenja, tako da sam ja nesmetano otišla i kad sam odlučila otići, otišla sam sama.
5. Je li redovnički život monoton?
To bih pitanje i ja mogla postaviti tebi. Osjećaš li se ti kao supruga monotono u svom životu? Odlaziš svakodnevno na posao, vraćaš se, kuhaš sebi i mužu, dotjeruješ, uređuješ kuću. Redovnički život nije monoton ako ćemo ga živjeti i ako smo se za njega odlučili iskreno, bez neke prisile, bez nekih zabrana. Rekla bih da današnje obitelji ne bi trebale svoju djecu nagovarati, a niti odgovarati od takvoga života. Savjetovati da, ali ne nagovarati niti odgovarati. Jednostavno, da bi se izdržalo 50 godina, a koliko još predstoji to je u Božjim rukama, treba jedna redovnička osoba zaista voljeti živjeti kao redovnička osoba. Voljeti živjeti jedni s drugima. Nisam birala s kim ću biti niti u kojoj ću redovničkoj kući živjeti, ali ako to prihvatimo u vjeri i s ljubavlju, onda tu nema monotonije.
6. Na koje ste poteškoće tijekom svog redovništva nailazili?
Kao što poteškoća ima u svačijem životu, tako je i u redovničkom životu. Nije to stalno, baš, pjesma. Kad sam se odlučivala za redovnički život, bilo mi je drago i mislila sam ja ću tamo samo pjevati i svirati, međutim, nije to baš tako, iako se ja malo bavim i time. Naravno, postoje poteškoće i križevi, a bude i nesuglasica, kao što to bude i u obitelji, tako je to i u redovničkim zajednicama. Zatim dođu i zdravstveni problemi pa se čovjek mora i s tim nositi. Dakle, ne može se reći da je u redovničkim zajednicama sve idealno. Jedan mi je redovnik davno rekao: „Kad nitko nikad ne bi napustio redovnički život, ja bih smatrao da tamo ništa ne valja.“
7. Koliki je izazov djelovati u istoj župi tolike godine?
Smatram da je to bila volja Božja, Bog me tu posijao i moram tu rasti skupa s vama.
8. Koja bi bila Vaša poruka mladima koji su na pragu odluke da idu putem redovništva?
Malo me začuđuje, recimo, da je iz ove župe poteklo malo redovnica. Svećeničkih zvanja ima, ali malo ima djevojaka koje se odlučuju biti redovnice. Ne znam, zašto je to tako. Bilo je nekih pokušaja, ali sve nekako brzo odustanu. Pitam se zašto je to tako. Često sam puta čula od tih djevojaka da nisu sigurne, da očekuju neki znak. Ispada kao da bi dragi Bog trebao doći tu, uzet je za glavu i odvući u samostan. To se neće dogoditi na taj način. Čovjek se sam odlučuje, važe sebe, razmišlja je li ja za obitelj ili za samostan. U svakom zvanju postoji križ, ne možemo ga izbjeći. Treba prihvatiti taj križ. Mislim da mladi, možda, gledaju na nas redovnice kao da smo mi samo sluškinje. Ali jedna je žena uvijek sluškinja: sluga je djetetu, mužu, drugim članovima obitelji, sluga je, bome, i na poslu. Što drugo? Mislim da bi mladi morali više osluškivati svoje srce, bez nekog nagovaranja.
Draga sestro Tadijana, hvala Vam na ukazanoj prilici i odvojenu vremenu. Sigurna sam da će i ove Vaše riječi mnoge potaknuti na razmišljanje o redovničkom pozivu. Želimo Vam još puno uspješnih godina u našoj župi!
Intervju vodila Gordana Savić