Hvaljen Isus! Lijepo Vas pozdravljam. Vi ste već bili u našoj župi i naša Vas zajednica poznaje. Ipak, možete li nam se ukratko predstaviti?
Ja sam velečasni Miro Tomas. Svećenik sam 33 godine. Trenutno sam na službi u župi Levanjska Varoš, u samostanu sestara karmelićanki i duhovnik i upravitelj svetišta Božjeg milosrđa na Ovčari.
U kojim ste župama do sada služili?
Bio sam u jednoj župi koje sam se baš danas prisjetio. To je
župa Slobodnica kod Slavonskog Broda koja ima jednu filijalu posvećenu svetom
Bartolu. Tamo su ljudi dolazili na sv. Bartola, zavjetovali se, pogotovo oni
koji imaju bolesti kože i zarazne bolesti. Nakon toga sam bio u župi Nijemci i
sada sam ovdje.
Upravitelj ste svetišta Božjeg milosrđa
na Ovčari. Približite nam malo pobožnost Božjem milosrđu.
Isus je, kako on to uvijek planira najbolje za nas i našu budućnost,
pripravljao jednu pobožnost baš za ovo vrijeme u kojem živimo. Znao je da će
doći ova vremena velikog pada vjere na zapadu kao što vidimo da se događa.
Prodaju se crkve i katedrale, opada broj vjernika, kriza zahvaća i svećenike…
Upravo za ovo vrijeme Isus je pripremao, preko svete Faustine, pobožnost Božjem
milosrđu. Bit te pobožnosti je obnova osobnog pouzdanja u Boga. Ona slika ispod
koje piše: Isuse, uzdam se u tebe. Isus kaže da mu je jako važno to naše osobno
pouzdanje. Onda On može djelovati. Ako toga nema, makar mi izvana ispunjavali
neke vjerske običaje i propise, On ne može djelovati. To je bit tog pokreta.
Isus želi da mi u današnjem vremenu, kada su ljudi pritisnuti tolikim
problemima, stresovima, šokovima i bolestima, da baš iskuse Božju dobrotu i
snagu. On želi da mi to prvi iskusimo i da drugima kažemo kada im je teško:
„Isus će ti pomoći“.
Zanimljivo je, da je Stepinac, kada je postao nadbiskupom, uzeo slično geslo: U tebe se, Gospodine, uzdam. Ne znam postoji li kakva povezanost Stepinca i sv. Faustine. Znate li Vi što o tome?
Kada gledamo povijest Crkve, svaki papa od Drugog vatikanskog sabora do danas, preko pedeset godina: Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II. najviše, Benedikt XVI. pa sada Franjo, naglašavao je da ljudima treba pomoći da upoznaju Božju dobrotu. Ne možeš ti predati nekome svoj život, a nisi siguran kakav je. A kada ti upoznaš Božju dobrotu, a ona se očituje po Isusu koji je pun suosjećanja za nas, brat na kvadrat, onda ti možeš odahnuti i reći: „Isus mene voli, On će mi pomoći…“ To je jedna nit koja se provlači pedeset godina u Crkvi. Vidjet ćete kada dođe novi papa, on će nastaviti tu nit. Točno se vidi da to nije proizvoljna volja jednoga pape. To je nadahnuće za današnje vrijeme.
Možete li nam reći nešto o životu svete Faustine?
Kao što je bio Bartol, kao i svi sveci, Bog odabire malene, u
očima ljudi, da bi ih uzdigao i pokazao onima koji misle da su veliki, a
zapravo nisu veliki. Takva je bila i Faustina, jedna jednostavna djevojka iz
siromašne, brojne obitelji iz Poljske. Isus je nju izabrao za jednu posebnu
ulogu i zamolio ju je da pođe u samostan da može izvršiti tu ulogu. I ona je
pošla u samostan. Tada su započele Isusove objave. Najprije je zatražio da se
naslika njegova slika, da ispod slike pišu riječi Isuse, uzdam se u Tebe i da
se to objavi javno u samostanu, a kasnije u cijelom svijetu. Onda je tražio
svetkovinu Božjeg milosrđa koja je uvedena službeno 2000. godine na nedjelju
poslije Uskrsa. Dao je i posebnu molitvu. To je krunica Božjeg milosrđa. Kažu
da je to prva molitva nakon Očenaša koju je Isus osobno izdiktirao. Bit te
molitve je da Ocu nebeskom ne dolazimo zbog pouzdanja u sebe kako sam dobar,
pravedan, svet i pobožan, nego po Njegovoj (Isusovoj) žrtvi smiluj se nama i
cijelome svijetu. Dakle, naglasak je na Njegovoj zasluzi. Tu je i poziv na
milosrđe prema ljudima. Isus kaže: „Doživi moju dobrotu onda ćeš osjetiti
potrebu da i ti meni malo uzvratiš, a ja ću ti reći kako – ljudima oko sebe“.
Znamo onu rečenicu: Što god učinite bilo kojem čovjeku, meni ste učinili. Poziv
na malo sućuti za ljude oko sebe. A ne ono: ja sam pobožan, idem u crkvu…, a
moje dijete željno lijepe riječi, moja žena je željna moje lijepe riječi,
priznanja i podrške, moj muž željan moje lijepe riječi, moji roditelji, stari
koji su zanemareni. Potrebno je krenuti iz kuće pa onda izvan kuće pokazati
malo tu sućut za ljude. A ne osuda, ogovor, kleveta… Isus nas na to poziva i
kaže: „Tko primi moje milosrđe, tko iskreno meni sve povjeri i drugima nastoji
biti milosrdan, ja ću se pobrinuti za njega da neće morati ići na posljednji
sud“. Isus želi naglasiti tu bit vjere. Doživjeti Božju dobrotu. Dopustiti da
se Isusova žrtva i plod Njegove žrtve – Uskrsnuće – očituje u našem životu. To
je nešto besplatno, to ne možeš zaslužiti, nego samo primiti i reći: „Bože,
hvala ti, super si“. I pružiti drugima to. To je bit vjere. Ljudi se izgube u
vjeri: što je sada bit? Pa je li dobra ova molitva, je li dobra ona molitva.
Jedni naglašavaju ovo, drugi ono. Što je bit? Bit je primiti Božju dobrotu i
milosrđe kroz Crkvu, misu, sakramente, posebno ispovijed i pričest. I, daj malo
sućuti za druge! Pa i drugi traže radost, sreću, mir…Ne znamo kako to naći pa
grizemo jedni druge. Svi smo u istom sosu. Isus je Faustinu polako uvodio u tu
bit vjere. Kada je ona shvatila što to znači, ona se potpuno predala Isusu.
Tada je jako trpjela. Oboljela je od tuberkuloze, ništa se nije žalila. Svo
svoje iskustvo s Bogom, po Isusovoj izričitoj želji, zapisivala je u svoj
dnevnik. Imamo Dnevnik svete Faustine. Umrla je u 33. godini. Isus joj je rekao
da će tek onda, odozgor, još više nastaviti pokret Božjeg milosrđa. Rekao joj
je i da će nakon njezine smrti neko vrijeme taj pokret biti jako osporavan. (I
to je trajalo 19 godina.) Te da se ništa ne treba brinuti jer će nakon te krize
doći jedna osoba koja će ga dignuti na razinu cijele Crkve. Bio je to Ivan
Pavao II.
Koliko sam upoznat sa životom svete Faustine i čitajući njezin Dnevnik doznao
sam da je Isus naglasio jedan trenutak u danu kao čas Božjeg milosrđa.
Isus je rekao svetoj Faustini da je jako dobro sjetiti se jednog sata u danu, a
to je sat Isusove smrti. Dobro je u tom satu, od 15 do 16 sati, preporučiti
najveće potrebe. Ako je moguće, izmoliti i krunicu Božjeg milosrđa. Međutim,
ako smo u poslu i nemamo baš vremena za krunicu, uvijek možemo u sebi izreći
zazive. Gdje god da jesi možeš u sebi reći: „Isuse, hvala ti što si umro i
uskrsnuo za mene, preporučujem ti to i to…“
U našoj župi u 15.00 sati, svakoga dana moli se krunica Božjeg milosrđa i litanije.
Upoznat sam s time.
Svetište Božjeg milosrđa na Ovčari je u izgradnji. Kako napreduju radovi?
U velikim smo radovima. Netko, tko nije bio tamo zadnjih nekoliko mjeseci, iznenadit će se jer je potpuno promijenjeno. Nagodinu imamo veliki jubilej – 10 godina kako je to sve započelo. Baš sam bio s biskupom na dogovoru. On će predvoditi to slavlje. Imat ćemo blagoslov kipova. Uz svo to uređenje poseban naglasak stavljamo na te kipove. U dvorištu će biti jedan mali trg i veliki kip Božjeg milosrđa. Zatim dolje niže, trg posvećen Ivanu Pavlu II., koji je povezan s našim narodom i koji je digao na razinu čitave Crkve pokret Božjeg milosrđa. Zatim, u parku ima jedan okrugli pločnik pripravljen za kip svete Faustine. Radit ćemo i kip Majke milosrđa. Majka Božja dolazila je često Faustini i podržavala je da izdrži sve. Faustina je zvala Mariju kraljicom neba i zemlje, mira, obitelji… A Marija je rekla: „Nisam ja samo kraljica, ja sam majka milosrđa“. Rade se dva oltara. Jedan za godišnji skup, dolje na igralištu gdje se znalo okupiti 3500 hodočasnika. Sad očekujemo malo više jer je jubilej. I manji jedan oltar za mjesečne susrete. Od novosti još možemo istaknuti da smo započeli s vikend duhovnim vježbama. To su ljudi tražili. Jedna obitelj kupila je kuću i sada tamo imamo mogućnost hrane i ležaja. Oni imaju šest ležaja, a šest imamo u kući uz crkvu. Tako da je sada je moguće imati dvanaest ležaja. Imali smo prve probne duhovne vježbe od petka navečer do nedjelje kada završavamo s ručkom. Ljudi su bili jako zadovoljni. Sljedeća skupina je u rujnu. Ostalo je samo još jedno mjesto. Jednom mjesečno, na drugi vikend u mjesecu biti će mogućnost duhovnih vježbi. Spavanje, hrana, a tko je bliže može doći samo slušati.
U Vašoj su župi prisutne i sestre karmelićanke. Koliko ima sestara?
Ima oko 25 sestara. I to je razlog da se planira novi samostan. Prema njihovu pravilu, kada se prijeđe broj 20, treba graditi novu zajednicu. I u Gospiću, već je to dogovoreno s biskupom, gradit će se novi samostan.
Možete li nam ukratko približiti život tih sestara?
Život im je vrlo zanimljiv. Potpuno s one strane rešetaka. Kada im kažemo da su iza rešetaka, one kažu da smo mi iza rešetaka. Zavisi tko odakle gleda. Njihov je život posvećen molitvi. Imaju svoje unutarnje aktivnosti, imaju svoje vrtove, radionice…Naglasak je na molitvi za našu nadbiskupiju, svećenike, vjernike koji im dolaze…Ljudi tamo dolaze i preporučuju im svoje potrebe.
Mnogi smatraju da te sestre samo šute i mole.
Ne, one imaju dan ispunjen molitvom. Imaju, kako oni to zovu, rekreaciju – druženje, razgovor. Imaju svoje rukotvorine koje izrađuju, imaju poslove u dvorištu, jako rijetko izlaze izvan dvorišta. Dvije sestre su vanjske sestre i one su zadužene za nabavku i one voze sestre u bolnicu kada treba.
Hvala Vam lijepo na razgovoru nadam se da ćemo se uskoro ponovno sresti.
Župljani župe Vođinci rado dolaze na Ovčaru sa svojim župnikom i to me veseli. Uvijek ste dobro došli.
Tomislav Savić