1. Za početak nam se ukratko predstavite?
Moje ime je Krešimir Čutura. Rođen sam u Slavonskom Brodu 1980. godine. Odrastao sam u jednoj običnoj radničkoj i vjerničkoj obitelji. Imam još mlađeg brata i mlađu sestru. Kao mali bio sam ministrant, ali sam nakon dvije godine odustao. Nakon osnovne škole upisao sam srednju Tehničku školu i završio za građevinskog tehničara. Nisam baš previše razmišljao o svećeničkom pozivu. Doduše, koji put mi je to palo na pamet, ali sam zaključio da ja nisam za to. Nakon srednje škole, upisao sam Građevinski fakultet. Pred kraj fakulteta malo sam se ozbiljnije suočio s pitanjem da Bog možda ima neki drugi plan za mene. Diplomirao sam 2005. godine, zaposlio se te radio do 2008. Tada sam vidio da se pitanje o svećeništvu neprestano vraća i to sve intenzivnije. Bio sam u sukobu sa samim sobom. S jedne strane planirao sam se ostvariti u poslu i obiteljskom životu, a s druge strane javljao mi se neki nemir i pitanje bježim ja možda od Boga i njegovog plana za mene.
To je sve kulminiralo 2008. godine za vrijeme jedne mise u Zagrebu kod salezijanaca i propovijedi na temu svećeništva. Tada je to u meni duboko odjeknulo i započeo sam proces preobrazbe. Nakon mjesec dana prestao sam raditi u svojoj firmi. Prekinuo sam i vezu u kojoj sam bio. Vratio sam se u Slavonski Brod. Nekoliko mjeseci bio sam u intenzivnom promišljanju i traženju Božjeg znaka ili vodstva. Tih nekoliko mjeseci bio sam izvan sebe i svi su to primijetili. Poslije se to malo smirilo pa sam se ponovno i zaposlio, ali sam novom šefu odmah rekao da će to biti samo privremeno jer ću se u životu vjerojatno baviti nečim drugim. Odlučujem postati bogoslov i upisati Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu 2009. godine. Kroz formaciju sam sve više rastao u svijesti da me Bog vodi i da on želi da budem svećenik. Za đakona sam zaređen 2014. godine. Na praktikumu sam bio u Bošnjacima. Za svećenika sam zaređen 2015. godine. Od tada do ljeta prošle godine bio sam župni vikar u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu. Zatim sam, odlukom Nadbiskupa i vlastitim pristankom, postao odgojitelj u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu gdje sam i dan danas.
2. Vi ste vicerektor i odgojitelj u Nadbiskupijskom katoličkom sjemeništu u Đakovu pa Vas molim da nam predstavite Sjemenište.
Bogoslovno sjemenište je Crkvena ustanova za formaciju budućih svećenika. Svaka biskupija vodi brigu o novim zvanjima i novim svećenicima jer je u tome budućnost. U Hrvatskoj, možda se može reći, budući da su biskupije manje, sjemeništa su organizirana na razini metropolija. Paralelno formaciji u bogosloviji, svećenički kandidati studiraju na filozofsko-teološkom fakultetu. Bogoslovi se u Sjemeništu formiraju na način da se postepeno privikavaju svim zahtjevima svećeničkog života. To se događa kroz četiri temeljne dimenzije. Prva dimenzija je ljudska dimenzija. Svaki mladić treba rasti u zrelosti, odgovornosti, ozbiljnosti, pouzdanosti, itd. Ne možeš biti formiran svećenik ako nisi formiran čovjek. Druga razina je intelektualna, odnosno poučavanje u „svetim znanostima“. To se odvija na već spomenutom fakultetu. Bogoslovi studiraju filozofiju, crkvenu povijest, biblikum, dogmatsku i fundamentalnu teologiju, zatim liturgiku, crkveno pravo, pastoral i katehetiku. Tu stječu znanja koja će im kasnije biti potrebna da budu svećenici, odnosno osposobljeni službenici Crkve.
Zatim je tu i duhovna dimenzija. Ona pretpostavlja razvijanje odnosa s Bogom te rast u Kristovskom identitetu. To znači da bogoslov sazrije da jednog dana kao svećenik se sve tješnje sjedinjuje s Kristom koji je istinski svećenik. Mi svi imamo tek udjela u Kristovom svećeništvu. Duhovnost bogoslova temelji se na sakramentima i redovitoj molitvi. To se odvija kroz svakodnevnu euharistiju, redovitu ispovijed i molitvu časoslova. Zatim kroz redovito duhovno vodstvo gdje ih se potiče da biraju sebi duhovnike. Važno je da razvijaju osobnu pobožnost, razmatranje Sv. Pisma, a posebno da njeguju odnos prema Mariji koja je majka svećenika. Četvrta dimenzija je pastoralna. Na ovoj razini se nastoji buduće svećenike što više i što bolje pripremiti za dušobrižnički rad s vjernicima. Trebaju biti u stanju prihvatiti one dužnosti koje će ih očekivati u župi. Da budu sposobni i kreativni formirati ono što primijete da je zajednici potrebno.
Formacija, odnosno boravak u sjemeništu redovito traje pet godina koliko traje i studij na fakultetu. Zatim, ako se kandidate prepozna kao spremne i ako oni ustraju u slobodnoj odluci prihvatiti svećeništvo, redi ih se za đakone, a potom i za svećenike.
Važno je naglasiti da je iskustvo poziva uvijek Božja inicijativa na koju se zatim pojedinac slobodno odaziva, ali i ustraje u tome. Treća je važna stvar da je to zajednica vjernika – Crkva prepozna kao autentičan Božji poziv na koji se osoba odaziva.
3. Dijelom ste mi odgovorili na iduće pitanje: Tko i kako može postati bogoslov?
Dolazak u Bogoslovno sjemenište uvijek treba promatrati kroz prizmu sposobnosti za primanje svetih redova. Prema Zakoniku crkvenog prava svaki muškarac koji je primio sve sakramente inicijacije i nema nekih smetnji može prošavši kroz propisanu formaciju biti zaređen prema slobodnoj odluci mjesnog ordinarija. Smetnje bi prema shvaćanju Crkve bile one zapreke zbog kojih netko ne može postati svećenikom. Naprimjer, ako je netko trenutno u braku. Također postoje i smetnje ili nepravilnosti psiho-fizičkog karaktera. To je pitanje dakle psihičke i tjelesne sposobnosti. Drevna je praksa da ako netko ima urođenu veliku manu, imao bi smetnju za primanje svetih redova. Dakle, svaki muškarac katolik koji prepoznaje Božji poziv i želi odgovoriti na njega, ako nema nekih očitih smetnji, može postati bogoslovom.
Doduše moram se malo dopuniti, bogoslov se može relativno lako postati, a vrijeme formacije će se pokazati kao ključno. To je tzv. vrijeme iskušavanja: da se raspozna tko sazrijeva u zvanju, odnosno ukoliko postoje neke zapreke da se kroz navedenih pet godina prepoznaju. Ne smijemo zaboraviti crkvene dokumente koji kažu da ukoliko jedan bogoslov ne pokazuje autentično zvanje treba mu se pružiti podršku i savjetovanjem ga usmjeriti da se ostvari u nekom drugom pozivu što je, također, za dobro čovjeka pojedinca kao i za dobro Crkve.
4. Sada najteže pitanje: Kako prepoznati Božji poziv?
Doista teško pitanje o kojem bi se moglo puno pričati. Jako je važno prepoznati jednu stvar, a to je da nitko na ovoj zemlji nema apsolutnu sigurnost. Sve se to događa u dimenziji vjere. Ja sam svećenik već četvrtu godinu, a moj poziv, moje zvanje i moja odluka postati i ostati svećenik temelji se na vjeri. A kao što znamo vjera je vrlo dinamična stvar. Sjetimo se biblijskih likova, sjetimo se apostola: vide Isusova čuda, a onda ga za nekoliko dana ništa ne razumiju. Možemo se zapitati što je ono ključno? Što je apostole činilo posebnima u odnosu na sve druge? Jer, mnogi su susretali Isusa, slušali ga, mnogi su vidjeli njegova čudesa, ali nisu svi ostali uz njega. Ono najvažnije će biti istinska ljubav i prijateljstvo s Gospodinom. Ono će se vrlo često pokazati kao ustrajnost što dakako pretpostavlja jednu poniznost pred Bogom. Učenici, u trenutcima kada su došli u krizu i sumnju, kada im se možda nije baš sviđalo što to Isus govori, evo, sjetimo se kraja šestog poglavlja Ivanova evanđelja. Mnogi su rekli: „Teška je to besjeda, tko je može slušati“, napustili su Isusa. Kaže Isus učenicima: „Da ne kanite i vi otići?“ Nema tu prisile. Ta ustrajnost, ostati s Isusom, to je jedan od velikih znakova. Ne gledati sebe i svoje ciljeve, nego gledati ono što Bog traži. Ja bih to pitanje stavio u kontekst Velikog četvrtka. Imamo Judu koji, iako je bio uz Isusa cijelo vrijeme, izdaje Isusa, odlazi od Isusa. Mi vidimo da on vjerojatno nije nikada ni postao Isusov prijatelj. On je cijelo vrijeme imao neke svoje ciljeve.
S druge strane imamo Petra koji je, slično kao i Juda, zatajio Isusa. Učinio je nešto ružno prema Isusu. Ali Petar se kasnije vraća Isusu jer je znao da je to njegov dobri i milosrdni Gospodin. Kako prepoznati poziv? Osoba mora imati čvrstu vjeru i znati da ta vjera nije vezana za jedan trenutak. Ta vjera je proces. I po tome se može vidjeti svjedoči li ta osoba svoju vjeru. Jedan primjer: netko tvrdi da želi biti nogometaš. Nema problema, dođeš u nogometni klub. Trebaš dolaziti na treninge, nabavljati opremu, pridržavati se nekih pravila. Ne možeš svaki dan jesti roštilj, čips, nezdravo se hraniti, piti alkohol i dalje tvrditi da želiš biti nogometaš. S vremenom se to pokazuje, kilogrami se gomilaju, sve manje treniraš… Ti možda misliš da želiš biti nogometaš, ali ničim to ne pokazuješ. Slično i u pitanju poziva: ti tvrdiš da želiš biti svećenik. Imaš svoje iskustvo poziva. Nitko to ne poriče, ali pokaži to. Ne može se dogoditi da neki bogoslov nakon nekoliko godina formacije pokazuje suprotno od onoga što bogoslovski život zahtijeva. Ponovit ću riječi fra Bože Lujića koji je nama svećenicama držao duhovne vježbe prije nekoliko mjeseci: Kada uđeš na autocestu moraš ići prema naprijed. Ako se stalno vraćaš, nećeš nikada doći do cilja. I ne možeš se stalno pitati zašto autocesta ima svoja propise, ograničenja, znakove, nekada ide lijevo, nekada desno, nekada uzbrdo, nekada nizbrdo… To je tako i to moraš prihvatiti. Znači, bogoslov mora prihvatiti one zahtjeve koji se stavljaju pred njega. Ako ih ne prihvati, to onda znači da nije načisto sa svojim pozivom.
5. Kako žive bogoslovi? Kakav im je dnevni raspored?
To ovisi o danu. Nedjeljom imaju jutarnju molitvu, malo svečaniju, zatim konventualnu svetu misu u katedrali u 10.30, zajednički ručak te navečer svečanu večernju u 18.30. Preko tjedna raspored je slijedeći: u 6.45 je zajednička jutarnja molitva, u 7.00 je sveta misa, poslije toga doručak te odlazak na fakultet. Nakon fakulteta se vraćaju, imaju molitvu srednjeg časa pa ručak. Zatim je slobodno vrijeme nakon kojega slijedi određeno vrijeme za učenje. Navečer je molitva večernje iz časoslova u 18.45 te večera u 19.00. U određene dane imaju i službu čitanja, povečerje, klanjanje četvrtkom… Ovisno o nekim posebnim prigodama u neke dane raspored se prilagodi. Ovo su jedni od zahtjeva koji se stavljaju pred bogoslove – redovito sudjelovanje u rasporedu. Ako netko želi ustrajati u svom zvanju, ne može se dogoditi da se godinama sve više udaljava od toga, da netko u petoj godini kaže da to nema smisla i sl.
6. Koliko trenutno ima bogoslova u bogosloviji?
Trenutno je u bogosloviji 22 bogoslova i 4 đakona. Od toga su 4 kandidata za Srijemsku odnosno Subotičku biskupiju. Đakovačko – osječka nadbiskupija dakle ima 18 bogoslova i za koji dan ako Bog da 4 mladomisnika.
7. Koliko bogoslovima važne akcije prikupljanja hrane i posjeti župama?
Vrlo dobro pitanje. Odmah moram reći da su ovo prije svega pastoralni pohodi. Eto, a na kraju ispadne da su ovo tek akcije prikupljanja hrane, ali ovo su kako rekoh pastoralni pohodi bogoslova gdje se vodi računa o njihovom pastoralnom osposobljavanju. Tako se oni sve više privikavaju i oslobađaju za sudjelovanje u liturgijskim slavljima. Pomalo i propovijedaju, navikavaju se na župne zajednice. Ovi pohodi su važni i za pastoral zvanja. Redovnice znaju reći da one samom pojavom svjedoče o svom pozivu. Tako i bogoslovi. Već samom svojom pojavom oni su svjedočanstvo. Netko će od djece vidjeti pa možda u sebi reći: „Vidi još uvijek netko želi postati svećenikom“. Netko će ih čuti pa će i sam razmišljati o pozivu. Dakle, kod ovih posjeta najvažniji su pastoralna formacija bogoslova i pastoral zvanja. A zatim kao drugotna je materijalna pomoć župe za život bogoslova. Nije tajna, Crkva živi od darova vjernika. Zablude su kada netko kaže da Crkva gomila novce ili da iz Vatikana dolaze milijuni (ili padaju s neba). Ja bih nešto drugo naglasio, a to je da ako Crkva ima neka sredstva možda je to zato što ih Crkva ipak u konačnici pažljivo raspoređuje.
Slobodan sam reći da imam sve potrebno za život. Imam automobil, sat, mobitel, TV u sobi i to je to. Više ništa drugo posebno nemam. Možda bi i društvo bolje živjelo kada bi se pravednije raspoređivala sredstva. A ne da neki imaju milijarde, a neki nemaju ni za kruh. Možda bi Crkva trebala biti uzor u tome jer u Crkvi svi imaju za život, a rijetko netko ima milijarde, vikendice, vile… Ima, nažalost, pojedinačnih slučajeva zlouporaba. Načelno, Crkva funkcionira na način pravedne raspodjele. Svakome dati ono što mu pripada prema zaslugama i koliko je potrebno za doličan život.
Velika je zabluda misliti na to da su svećenici pozvani živjeti izvan ovoga svijeta kao bijednici ili prosjaci. U konačnici mi smo danas došli iz Đakova. Nismo dakako došli na magarcu, nego automobilom. Još bih istaknuo još jednu pojavu u društvu. Npr. ja osobno nemam problema potrošiti veći iznos za ono što stvarno, ali zaista trebam. A za ono što mi ne treba, neću neodgovorno potrošiti ni kune. Ima ljudi koji govore da nemaju, a kad dobije prvu plaću već se zadužuje i skuplja da kupi djetetu mobitel od 6 do 7 tisuća kuna da bi ono moglo u razredu pokazati da ima najnoviji IPhone. Neki ljudi govore da nemaju dovoljno, a svaki dan su u kladionici, na kavi… Potroše tisuće kuna, a ne znaju na što su ih potrošili. Bilo bi dobro kada bi ljudi razmišljali na što točno troše sredstva.
8. Smatrate li da bi ovakvi posjeti bogoslova trebali biti češći?
Posjeti bogoslova su prema mogućnostima. Ja sam, kao odgojitelj, ove godine bio u dvadesetak posjeta župama s bogoslovima. Što u ovakvim akcijama – što u zamjenama župnika. Ako je neki župnik bolestan i idem ga zamijeniti, povedem dva bogoslova sa sobom. Za njih je to vrlo dobro. Da malo osjete stvarnost kako je to u nekim župnim zajednicama. Svakako je dobro da koliko god je moguće bogoslovi posjećuju župe.
Hvala na razgovoru!
Tomislav Savić