Već četvrtu godinu zaredom dočekujem u svojoj župnoj zajednici hodočasnike Marijanskog Zavjeta za Domovinu. Dočekujem ih uvijek iznova na ulazu našeg malog mjesta i promatram zadivljeno tu malu povorku umornih ali Božjim mirom i radošću ispunjenih ljudi.
Pitanje se samo od sebe nameće: „Što ih to motivira da po najvećem suncu hodaju po uzavrelom asfaltu kilometrima daleko i to danima i tjednima …?“ Među njima sretoh i upoznah različite profile ljudi, od naših dragih branitelja do liječnika i kolega svećenika. I svi oni ponavljaju da im nije teško učiniti taj hod i da bi ga rado ponovili. Ohrabren tim njihovim iskustvom odlučih i sam da ih pratim jedan dan u njihovom a sada i našem zavjetnom hodu za Domovinu.
U rano jutro, uoči Antunova, prvo dođosmo pred Gospodina slaveći najveće otajstvo naše vjere – Euharistiju. U tom misnom slavlju na početku dana zahvatili smo vode žive i ohrabreni susretom sa Uskrslim Učiteljem uputismo se put Đakova. U povorci nas je bilo točno 38 hodočasnika. Raduje me da je i desetak mojih župljana krenulo zajedno sa mnom na taj put.
Sunce je dalo nagovijestiti da će taj dan biti vruć a hodanje zahtjevno. Zahvaljujući sestrama i kandidaticama sv. Križa imali smo sjajne glasove koji su nam pomogli da na putu pjesmom slavimo Gospodina. Osobno sam započeo molitvu krunice moleći za sve naše župljane, napose za one koji su se udaljili od Krista i njegove Zaručnice Crkve. Između svih otajstava pjevale su se prigodne pjesme. Malo po malo, korak po korak, dođosmo do izlaza iz Vođinaca gdje smo za uspomenu napravili zajedničku fotografiju.
Tijekom hoda promatrao sam domove svojih župljana i pitao se gdje su se skrili svi?
Nisam baš bio odviše sretan jer molio sam vjernike da nam se pridruže već prema svojim mogućnostima: primanjem hodočasnika na konak, hodom, molitvom ili na neki drugi način, ali svakako da ovo zavjetno hodočašće prepoznamo kao svoje jer je to bila prilika svakom vjerniku da se kroz osobni zavjet približi Gospodinu, te na taj način i sami doprinesemo blagoslovu i boljitku naše lijepe Domovine.
Radost su mi ipak priuštili oni vjernici koji su prepoznali trenutak te izašli izvan svojih domova da nas pozdrave. Naš hod se nastavio i kroz Nove Mikanovce i Stare Mikanovce.
Prvi zastoj i odmor je bio u Starim Mikanovcima. Iznenadila me je činjenica da nas NITKO nije dočekao po ulazu u Stare Mikanovce. Na žalost, to se ponovilo i u svim mjestima kroz koja smo prolazili sve do samog Đakova.
Pa zar je moguće, da na putu dugom 23 kilometra nije bilo ni jedne obitelji koja bi nas ponudila barem čašom hladne vode? Vjerujte mi, moguće je! To sam iskusio na vlastitoj koži. I sami smo svjedoci kolike su vrućine ovih dana u našoj Slavoniji. Ovim putem želim potaknuti sve svoje kolege župnike na zavjetnom Marijanskom putu kroz Hrvatsku da organiziraju punktove gdje će vjernici dočekati umorne i žedne hodočasnike ponudivši im barem malo vode. Nisu li oni zaslužili svojim hodom za sve nas barem čašu hladne vode? Nije li to čin kršćanskog milosrđa?
No usprkos žeđi, oduševilo me je ozračje koje je vladalo među nama hodočasnicima. Svaki keks, bombon, voda bilo je bratski podijeljeno… Između molitve i pjesme bilo je puno kvalitetnog bratskog razgovora. Osim toga napokon spoznah da je udaljenost između župne crkve u Vođincima i naše Prvostolnice – katedralne crkve u Đakovu točno 23 kilometra. A bio sam uvjeren da ih ima samo 15! Vjerujte, velika je razlika u onih „fulanih“ 8 kilometara …
Oko 14 sati napokon dođosmo pred katedralu gdje nas je bratski dočekao katedralni župnik vlč. Tomislav Čorluka. P. Ike Mandurić je biranim riječima u katedrali izrazio Gospodinu zahvalnost za prijeđene kilometre preporučivši Mu našu mjesnu Crkvu i Domovinu u cjelini.
Nakon okrijepe u župnom domu, nas petorica hodočasnika uputili smo se uz „laganu vožnju“ našeg Steve nazad u naše Vođince …
Da, dužan sam vam odgovor na ono pitanje na početku teksta.
Sada znam da ih motivira LJUBAV. Ljubav koja ne traži svoje nego dobro svoga bližnjega, svoje obitelji, svoje Domovine koja nas je iznjedrila i od koje ljepše nema! Nije li to dovoljan motiv? Za mene jest.
Stoga hvala Marijanskom Zavjetu za Domovinu što nam je omogućilo da to spoznamo ovim svojim hvalevrijednim zavjetnim hodom.
I što reći za kraj? Možda bi bilo najbolje ponoviti posvetnu molitvu Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića koju je izgovorio u teškim danim naše povijesti 15.1.1992. godine …
„ Presveta Djevice Marijo, Kraljice Mira!
U ovaj svečani dan kada je naša domovina Hrvatska priznata kao suverena i neovisna država, a time počinje novo razdoblje povijesti hrvatskog naroda i svih građana hrvatske, mi biskupi Crkve u Hrvata želimo Tvome Bezgrešnom Srcu povjeriti svoju sadašnjost i budućnost.
Naši pradjedovi dali su ti naziv najvjernija Majka i Odvjetnica Hrvatske.
Ti si nam to bila kroz cijelu tešku povijest! Mi danas s dubokim pouzdanjem molimo da nam budeš Zagovornica kod svoga Božanskog sina i našeg Spasitelja Isusa Krista kako bi se smirili naši dani i ostvarile naše nade za svako dobro ljudi i naroda.
U nemiru koji pogađa Hrvatsku domovinu, naš narod i naše građane, povjeravamo se i svim srcem predajemo Tvome majčinskome srcu moli za nas i moli s nama neka nam milosrdni Bog udijeli mir u našim srcima, u našim obiteljima, među ljudima i narodima.
Ponizna službenice Gospodnja i kraljice mira izmoli od Srca svoga božanskog Sina i našeg spasitelja Isusa Krista mir koji on daje: mir u istini i ljubavi, mir u slobodi i pravednosti, mir s Bogom, mir s čovjekom.
Želimo biti dostojni toga mira, skrušeno se kajući za svoje osobne grijehe, za grijehe u obiteljima, za sve grijehe protiv Božjih zapovijedi u našem narodu.
Milosrdna Majko, utočište grešnika izmoli nam darove Duha svetoga da on svojom snagom promijeni ljudske misli i srca na dobro, za pravednost, za mir.
Utjeho žalosnih, u ime prolivene nedužne krvi, u ime suza ranjenih i izbjeglih, u ime patnje nevinih molimo Te da svojim zagovorom od nebeskog Oca izmoliš svojoj ljudskoj djeci čvrstu vjeru i nepokolebljivu nadu.
Neka se skrate ovi dani teških iskušenja i neka zasja mir Božji u našoj domovini i u cijelom svijetu.
Predobra majko, moli za nas . Amen!“
Ante Šiško, župnik