Povodom 5. obljetnice zavjetnog hodočašća Marijanski zavjet za Domovinu razgovarali smo s predsjednikom Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu Anđelkom Đerekom i tajnicom udruge Marinom Garić koji su i ove godine odmor na svome putu pronašli u Župi Kraljice Svete Krunice u Vođincima. O tome tko su oni te koja je ideja i cilj hodočašća Marijanski zavjet za Domovinu nešto više doznajete u nastavku.
1. Molimo Vas da nam se predstavite i našim čitateljima pojasnite zašto ste pokrenuli hodočašće Marijanski zavjet za Domovinu.
Ja sam Anđelko Đerek, predsjednik Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu koja je zapravo udruga mladih i branitelja, ali i svih onih kojima je domovina posebno u srcu. Pukovnik sam Hrvatske vojske u mirovini, prošao sam sva ratišta diljem Hrvatske, s oružjem u ruci, a evo, sada Hrvatsku obilazim s krunicom u ruci kako bih, zajedno sa svojim suborcima, izmolio milost za domovinu. Marijanski zavjet nastao je kao ideja koju smo pokrenuli mi, umorni hrvatski branitelji, koji smo stvarali ovu državu, kako bismo mladima koji uopće ne znaju što se dogodilo na ovim prostorima prije njihova rođenja, prenijeli istinu o Domovinskom ratu. Tako je nastao Marijanski zavjet, s idejom interakcije branitelja i mladih pri čemu branitelji svojim svjedočenjima žele prenijeti mladima istinu o Domovinskom ratu. Naše je mišljenje da je nama Bog dao ovu državu, nismo je mi stvorili, iako je hrabrost važna, ali sada je došlo vrijeme da tu državu počnemo, napokon cijeniti, da počnemo napokon pričati o njoj. Međutim, bez vjere ne možemo nigdje. Tada smo se molili da ostanemo živi, a sada, s krunicom u ruci hodočastimo tim mjestima ratovanja, moleći milost za domovinu. Ponovno umorni, skršeni, ali ipak s velikim motivom želimo sada prenijeti mladima svoja iskustva ističući da je, ipak, vjera na prvom mjestu, iznad nas i iznad svega. Hvala Bogu, već petu godinu hodamo kroz sva marijanska svetišta. Na tom se putu, koji je dug 1700 kilometara, bez priključnih ruta, molitvom, vjerom i zajedništvom, stvara potpuno nova dimenzija, ja kažem, zalog za budućnost.
2. Jesu li mladi prepoznali ovu inicijativu?
Oko nas je okupljeno desetak tisuća mladih ljudi iz raznih udruga koji su okupljeni u jednom istom duhu. Iako se ova inicijativa temelji na hodočašću, tijekom godine organiziramo i razne radionice, večeri poezije, likovne kolonije kojima nastojimo privući mlade ljude. Ono što sam kod tih mladih ljudi prepoznao je znatiželja, a posebno je vidljiva želja tih mladih ljudi da se okrenu budućnosti jer su svi zasićeni prošlošću.
3. Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Marijanski zavjet za Domovinu nije samo hodočašće, iako nam je ono u prvom planu. To je hodočašće koje traje 75 dana i predstavlja žrtvu koju želimo prikazati kao najlakši križ koji se može nositi u jednom danu. Tijekom cijele godine pokušamo pisati europske projekte kako bismo ljudima pokazali koje su nam mogućnosti. U udruzi imamo već petoro zaposlenih osoba, tri osobe stažiraju, a veliki je broj volontera. Želja nam je kroz razne aktivnosti uz jaku duhovnu podršku napraviti zdravi temelj za bolju budućnost.
Nekoliko smo pitanja postavili i tajnici Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu koja je prošle godine prehodala čitavih 1700 kilometara puta.
1. Molimo Vas dan nam se predstavite i kažete nam nešto o svojoj ulozi udruzi?
Ja sam Marina Garić, tajnica sam Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu, a mogli bismo reći i glasnogovornica. Od početka sam uključena u projekt Marijanskog zavjeta za Domovinu, dakle, od 2015. godine kada su Anđelo Đerek i pater Ike Mandurić, zapravo, započeli taj cijeli projekt s braniteljima i mladima. Kada me pater Ike nazvao, okupila sam mlade koji su krenuli na početnu rutu Marijanskog zavjeta. Tada nisam ni znala koliki će projekt nastati iz toga, iz tih prvih koraka koje smo činili. Evo, zaista je prekrasno vidjeti kako se to tijekom pet godina razvilo i kako se novi ljudi svakoga dana priključuju hodočašću.
2. Što Vas je potaknulo da prehodate cijeli put?
Prvih sam se godina uključivala prema svojim mogućnostima vikendima ili tijekom godišnjeg odmora. Tako sam prolazila dobar dio Marijanskog zavjeta, ali opet ne cijeli. Uvijek su to bile slične dionice, gledano geografski, iako je svaka posebna jer hodamo s različitim ljudima, drugi ljudi nas dočekuju, uvijek je nekako jedinstveno. Željela sam vidjeti cijelu našu Hrvatsku, proći od istoka do juga, prošle se godine ukazala prilika za to jer sam se u Marijanskom zavjetu, nakon nekoliko godina volontiranja, i zaposlila, tako da sam bila i u organizaciji i u samom hodu. Mogu reći da je to bilo jedno prekrasno iskustvo i velika milost i zaista mogu zahvaliti Bogu za sve milosti koje je pružio tijekom tih sedamdeset pet dana hodočašća i na ljudima koje sam susrela i krajevima koje sam vidjela. Preporučila bih svima da nam se priključe na bilo kojoj ruti jer će tako moći u punini doživjeti ovo hodočašće. Možemo reći da, kada čovjek jednom pođe na ovo hodočašće, nekako ga ono pozitivno fascinira, tako da gleda priliku kada bi mogao opet doći. Tako da je to hodočašće koje je, zapravo, zavjet koji se nastavlja i na buduće generacije, a čovjek ga može prolaziti tijekom cijeloga života. Svatko se može priključiti, malo po malo, prvo jedan dan, zatim tjedan dana i tako, malo po malo, prolaziti Hrvatskom. Napomenula bih još da mladi, koji se uključuju, na ovaj način imaju priliku dati nešto od sebe za domovinu, da na neki način i oni prinesu svoju žrtvu. Na ovom hodočašću mladi imaju priliku čuti kako je to bilo u ratu, svjedočanstva živih svjedoka, naših branitelja, na onim mjestima gdje su se ti događaji i odvijali i tako se osvijestiti o onim pravim vrijednostima. Njima se na taj način želi prenijeti istina o Domovinskom ratu i ono pravo istinsko domoljublje i ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Tako da onda ti mladi, poučeni time kako su to su to branitelji radili tada u Domovinskom ratu i kako se i sada žrtvuju, kroz ovaj hod, branitelji i stopostotni invalidi, koji se kotrljaju s nama kako oni to vole reći, i kako zapravo i dalje daju sve od sebe, i sami mogu dati svoj doprinos za domovinu.
3. Koliko su ljudi upoznati s onim što radite? Koliko vam se ljudi pridružuje tijekom hoda? Prilaze li vam mladi otvorena srca sa željom da saznaju nešto više o vašoj ideji? Ima li na tom putu i onih koji sumnjaju u tu ideju i koji smatraju da domovina nije nešto za što bi se danas trebalo žrtvovati?
Ljudi koje susrećemo jako su pozitivni, pozdravljaju nas u mjestima kojima idemo i mnogi nam se pridružuju, svih generacija, od obitelji s malom djecom i bebama u kolicima, do starijih. To je, zaista, veliki raspon generacija za koje ne znam kada bi se inače tako susrele. Tako da nas ti susreti jako obogaćuju i čine nas jednom posebnom obitelji. Ljudi su otvoreni prema ovo našoj ideji, većina želi što više saznati o tome i zapravo im je to hodočašće zanimljivo jer se tijekom hoda upoznaju s mnogim povijesnim i kulturnim znamenitostima kao i spomenicima Domovinskog rata, a o ratnim događajima više mogu doznati iz svjedočanstava naših branitelja. Rekla bih da je interes jako velik i da ljudi zapravo shvaćaju tu našu ideju. Međutim, možemo reći da se možda neki ljudi, koji nisu toga svjesni, još ne priključuju ili nisu čuli za to, ali oni koji se priključe zaista shvate tu ideju. Teško je to dočarati riječima te smo zato i snimili dokumentarni film o Marijanskom zavjetu koji se može pogledati na YouTubeu, a koji, barem donekle, može predočiti ljudima taj put. Ipak, najbolji je osobni doživljaj, kada vi to vidite i prođete tim krajevima, ne možete ostati ravnodušni, zaista vas to dotakne.
4. Koje biste iskustvo s hodočašća mogli posebno izdvojiti?
Bilo je puno takvih iskustava i teško je sada izabrati jedno jer se tijekom samoga hoda pokazuje Božja providnost. Ovo hodočašće možemo usporediti sa životnim hodočašćem, mi se krećemo, upoznajemo različite ljudi i Bog nas svaki dan poučava nekoj novoj situaciji. Zapravo su mi najljepše situacije kada hodamo s braniteljima i kada nam oni prenose to svoje domoljublje. Osobito kada hodamo sa stopostotnim invalidima i kada vidimo tu njihovu pozitivnost i taj stav i ljubav prema drugima i kada vidimo kako im zaista ništa nije teško. Zaista se onda čovjek postidi onoga što njemu predstavlja nekakav problem, a oni koji zaista imaju realna probleme se tako dobro s njima nose i zapravo druge podižu i druge nose. Iz toga možemo jako puno naučiti i zato pozivam sve da se priključe.
Gordana Savić