Povodom podjele sakramenta potvrde u Župi Kraljice Svete Krunice razgovarali smo s potvrditeljem monsinjorom Vladimirom Dugalićem, izvanrednim profesorom, doktorom znanosti i dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu.
Hvaljen Isus! Dobrodošli u Župu Kraljice Svete Krunice!
1. Je li ovo Vaš prvi posjet ovoj župi? Koliko ste upoznati s radom i aktivnostima naše župe?
Nije mi ovo prvi posjet ovoj župi, ali, moram priznati, nisam prečesto prisutan. Već više godina pratim rad vaše župe, a ovdje sam dolazio u različitim prigodama. Bio sam već jedanput na svetoj krizmi, i u različitim drugim zgodama u posjetu župniku ili za crkveni god. Sjećam se starih vaših župnika, velečasnih Josipa Plavšića i Mirka Crnčana. Zato ne mogu reći da župu ne poznam. Mislim da je vaša župa živa župa, a gdje su časne sestre prisutne, mislim da je i drugačiji rad u župi jer one zasigurno daju svoj obol župi. Velečasni Šiško, mlad je svećenik, koji je u, svakom slučaju, donio novi duh. Već su njegovi prethodnici obnavljali župni stan i crkvu i donijeli dobre temelje i pretpostavke za rad. Zato mislim da je ovo jedna solidna i lijepa župa u kojoj se osjeća živost i samo nastavite tako i dalje.
2. Na KBF-u u Đakovu predajete kolegije iz područja moralne teologije, a prošle ste godine imenovani i dekanom toga fakulteta, predavač ste i na KBF-u u Zagrebu, Medicinskom fakultetu u Osijeku, osim toga, sudjelujete i u radu brojnih vijeća i etičkih povjerenstava. Osjećate li ikada teret svojih obveza i kako se nosite s njim?
Ne bih se usudio reći da osjetim teret svojih obveza. Dapače, mislim da mi život čine dinamičnim. Budući da je to raznovrstan posao: jedan je dio rad na fakultetu i predavanja, drugi je dio znanstvena aktivnost. Također, imenovan sam i misijskim vikarom i predstojnikom Instituta za novu evangelizaciju u Osijeku, što predstavlja pastoralni vid mojih aktivnosti. I na razini Nadbiskupije imam određenih dužnosti u različitim tijelima kao i u tijelima HBK-a. To je vrlo dinamičan život, a u posljednje sam vrijeme i češće na putu, s obzirom na različite službene obveze koje imam. Ipak, ne bih se usudio reći da osjećam teret te službe iako mi se u posljednje vrijeme termini poklapaju pa ne mogu na sve stići. Potrebno je ponekad uzeti malo odmora, jedino to, ali mislim da se mogu nositi sa svim svojim obvezama.
3. Mogli bismo reći da su pitanja morala temeljno područje Vašega rada. Ljudi danas moral različito shvaćaju. Što je moral? Nedostaje li današnjem društvu morala?
Ovisi kako čovjek moral shvati. Uvijek polazim od činjenice da je čovjek stvoren na sliku Božju. U prenesenom smislu, možemo reći, da je čovjek stvoren na sliku dobra. Dobro je u njega upisano. I u biti svoje savjesti čovjek itekako osjeća onaj glas Božji dobro treba činiti, zlo izbjegavati. Prema tome, moral nije, ako tako smijem reći, ljudska institucija, nego je moral duboko upisan u našu narav. Čovjek po svojoj naravi teži dobru. Pitanje je samo kako će to dobro shvatiti i na koji način će ga prihvatiti, ali ono je nama zadano. I to je suvremeni problem, što ljudi ne shvaćaju da je to dobro zadano, nego misle da su oni tvorci tog dobra. Tu imamo krizu jednog subjektivizma i relativizma gdje se zapravo ponavlja ono što je zapisano na prvoj stranici Biblije. Čovjek želi biti kao Bog. Bog je rekao čovjeku: Možeš sve, samo ne smiješ jesti sa stabla Dobra i Zla. To je jedina granica koju čovjek ima jer dobro je od Boga, prema tome, nisam ja tvorac dobra. I tu je zapravo ključ svega.
Mi, iz kršćanske perspektive, govorimo o objavljenom moralu, o moralu koji je, ne samo čovjek svojim razumom postigao, nego nam je Bog pomogao, objavljujući sebe, da lakše spoznamo to dobro. Moral moramo poistovjetiti s rastom u svetosti. Svrha moralnoga života je rast u svetosti. Prema tome, radi se o jednoj duhovnosti, ako tako mogu reći, i tek tada možemo shvatiti vrijednost dobra i smisao toga dobra. Moral se ne može svesti na zapovjedi, zakone i neke dužnosti, nego, naprotiv, moral proizlazi iz vjere, iz odnosa s Bogom gdje zapravo živjeti dobro znači živjeti u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.
4. Razumiju li mladi ljudi danas moralne norme? Koliko je teško živjeti prema moralnim normama u današnjem društvu?
To je već složenije pitanje. Mladi teže dobru, ali koji puta im se servira lažno dobro. Pod pritiskom interneta, medija, društvene sredine, pa čak i koji put, krivih školskih programa, mladi su bombardirani različitim informacijama i jednostavno se u toj šumi informacija koji put ne snalaze. Ono, što još volim reći, je da se njima servira samo sloboda izbora. Kaže im se: Da vi ste slobodni. Vi možete birati. Međutim, ne servira im se ona temeljna sloboda koja daje smisao izboru. S mladima treba više poraditi da ih se upozna sa smislom dobra, s ljestvicom vrijednosti: Zašto sam slobodan? Zašto ću baš to birati?
Mislim da će tako lakše prihvatiti određene moralne norme. Pa i mi u Crkvi koji put griješimo kada im namećemo sve kroz neke dužnosti i obveze, a mladež bježi od toga. Mislim da je veći problem u tome kako se mladim ljudima to dobro objašnjava i kako im s ono približava. Ako oni shvate da je to za njih dobro, da je to vrijednost koja će njih oplemeniti, mladi će to prihvatiti. Ako im dobro namećemo samo kao neki oblik dužnosti, a oni ne vide njegov smisao, jasno je da će od takvog morala bježati. Koliko god on bio dobar za njih, u konačnici, oni ga ne razumiju i mislim da je veći problem u nerazumijevanju, nego u odbijanju.
5. U našu ste župu došli mladima podijeliti sakrament potvrde. Koliko je taj sakrament važan u životu vjernika?
Uzmimo samo činjenicu da mi vjerujemo da primanjem sakramenta potvrde dobivamo darove Duha Svetoga. Što znači mladom čovjeku dobiti dar mudrosti? Da se u ovom pluralnom društvu, izložen svim mogućim licemjerjima ne izgubi, nego da uspije kroz taj dar, uz Božju pomoć, osmisliti svoj život i pronaći istinske vrijednosti. Ili jedan dar razboritosti? Da zna razlučivati dobro od zla. Ili dar znanja? Da očima vjere promatra svoju životnu stvarnost, promatra svoje životno okruženje, da zna prosuđivati u duhu vjere, živjeti jednu društvenu dimenziju vjere. Ili dar savjeta? Da zna i sebi i drugima izabrati pravi put. Ili dar jakosti, ustrajnosti, pobožnosti?
Prema tome, sakrament potvrde pomaže mladim ljudima, u jednoj za njih kriznoj fazi, a to je još uvijek pubertet kada se događaju određene životne promjene. Mislim da im, gledano očima vjere, ti darovi pomažu da izađu na pravi put i da ih na pravi put usmjere. U tom smislu govorimo potvrdi, oni potvrđuju vjeru svojih roditelja, oni rastu i dalje u toj vjeri, ali uz pomoć darova Duha Svetoga tako da je to jedan dar njima koji im treba još malo pojasniti i približiti.
Nažalost, kod nas se često krizma svodi na običaj, na tradiciju. Roditelji kažu mladima da se moraju krizmati jer je to tradicija. Koji put se osjeća da mladi to ne razumiju, jasno da im je onda potvrda teret i da će oni kasnije pobjeći. Ali ako im se pokaže da im je to pomoć u životu, da ih usmjeruje na pravi put, da im daje dodatnu snagu da idu tim putem, mislim da će se mladi u tom pravcu prema tom sakramentu i postaviti.
6. Na II. vatikanskom saboru istaknuti su plodovi krizme: potpunija povezanost s Crkvom, dobivanje snage Duha Svetoga, obveza sudjelovanja u životu crkvene zajednice. Mnogi mladi, nakon krizme, međutim, gotovo napuštaju Crkvu. Čini se kao da jedino žele to „odraditi“, a nakon toga se gotovo više nikada ne pojave na svetoj misi, niti ispunjavanju druge vjerske obveze. Što je, prema Vašem mišljenju, uzrok takvom ponašanju?
Mislim da sam naš pristupu prema sakramentu potvrde treba biti drugačije postavljen. Mi imamo školski vjeronauk u kojem će naučiti istine vjere. Ova priprava u župi ne bi smjela biti kopija školskog vjeronauka. Ona, zapravo, kroz te dvije godine priprave, treba biti uvođenje krizmanika u život župne zajednice. To se u ovoj zajednici lijepo vidi: oni su sudjelovali u različitim radionicama u karitativnim akcijama, nisu više bombardirani samo nekim informacijama i znanjem, nego to već postaje jedna mistagoška priprema, u smislu da oni kroz sakramentalni život, kroz život župne zajednice postaju aktivni članovi te župne zajednice. Onda krizma neće biti breme od kojega će oni pobjeći. Međutim, ako je to sve svedeno na plus/minus, moraš, bilježi se dolazak na misu, a oni su u buntovnoj fazi, u kojoj ne žele autoritet, barem ne u onom klasičnom smislu, onda dolazi do nezadovoljstva. Dakle, mislim da je veći problem u našem pristupu mladima, nego što bi mladi sami bježali od te krizme. Koji put mi sami izazovemo takvu reakciju mladih više nego što bi oni to sami htjeli činiti.
7. Prema Vašem mišljenju, je li primanje sakramenta potvrde primjerenije u osmom razredu osnovne škole ili tijekom drugog/trećeg razreda srednje škole?
To je, također, složeno pitanje. Nadbiskup je na Drugoj biskupijskoj sinodi odredio da primanje sakramenta potvrde bude u drugom razredu srednje škole i on na tome inzistira. Mislim da je u gradskim sredinama to dobra dob te da u gradskim sredinama u osnovnoj školi još nisu dovoljno zreli i da u drugom razredu srednje škole mladi, ipak, mogu ozbiljnije pristupiti tom sakramentu.
Problem su nam neke seoske župe gdje djeca nakon osmog razreda odlaze u grad u gimnazije i druge srednje škole i teško ih je tijekom tjedna okupiti. Tako da je onda ta priprava za krizmu malo nespretna i drugačija. Bez obzira na to što je nadbiskup odredio, osobno sam mišljenja, da bi za seoske župe krizma bila primjerenija u osmom razredu osnovne škole iz praktičnih razloga, kako bi se ta priprema mogla što bolje organizirati, ali za gradske sredine uvijek ću podržati drugi razred srednje škole.
8. Predstavlja li priprava za primanje sakramenta potvrde opterećenje mladim vjernicima? Može li to biti razlogom njihova nezadovoljstva i nevoljkosti ispunjavanja vjerskih obveza kasnije?
Ovim se pitanjem vraćamo na prethodno postavljeno pitanje. To naravno ovisi o tome kako se mi prema tome postavimo. Ako mladi osjećaju zadovoljstvo tijekom priprave i ako im se dopusti da se kreativno izraze, onda im to neće biti problem. Ako im je to dosadno, jasno da će im to biti teret.
9. Zašto mladi, ali i oni ne tako mladi, teško otvaraju srce Bogu? Kako to da je i nama vjernicima često teško reći da Bogu?
Ne bih rekao da vjernici teško otvaraju srca Bogu. Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. Svaki čovjek traži Boga i pokušava naći Boga. I kada mi tko kaže da imamo krizu vjere, ja kažem da to nije istina zato što je svaki čovjek po svojoj naravi vjernik. I onaj koji kaže da ne vjeruje u Boga, on opet vjeruje u drugog čovjeka. On vjeruje da npr. jelo u restoranu nije otrovano. Čovjek ne može živjeti bez vjere. Kada bismo mi u sve sumnjali, kad ne bismo jedni drugima vjerovali mi bismo u pakli živjeli.
Prema tome, ja ne želim reći da imamo krizu vjere. Pri tome mislim vjere u odnosu prema Bogu. Čak i tu nemamo krizu. Svatko ima neku svoju sliku Boga i toj slici vjeruje. Prema tome, ako ćemo govoriti o krizi, onda možemo reći da imamo dvije vrste kriza. Jedno je kriza slike o Bogu, a jasno je da iz te krize slike o Bogu onda proizlazi moja vjera, hoće li ona biti dobra ili će biti onako malo na moju sliku stvorena. Ono s čim mi danas imamo veći problem je kriza crkvenosti. Ljudi danas vjeruju u Boga i žele Boga, ali ne žele Crkvu. I mislim da mi tu moramo jako poraditi da ljudi ostanu uz Crkvu jer bez Crkve nema življenja u vjeri, bez sakramentalnog života nema onoga što će jačati tu vjeru. I zato mi danas govorimo o jednoj krizi jer ljudi subjektivno vjeruju i onda bez podrške Crkve odlaze u neke svoje smjerove pa dolazi do raskoraka između vrijednosnog sustava i dekaniranog sustava. Međutim, ako 85 posto ljudi u Hrvatskoj kažu da su katolici, ja to poštujem.
A jesu li oni u praktičnom smislu katolici ? E, to nije kriza vjere, to je kriza crkvenosti. Tu dolazi do raskoraka. Oni vjeruju u Boga i deklariraju se kao katolici, ali su udaljeni od Crkve i onda ne prihvaćaju i onaj nauk koji uz tu Crkvu ide.
10. I za kraj, koju biste poruku uputili našim krizmanicima, ali i svim mladima naše župe?
Poručio bih im da ostanu vjerni Bogu, ako ništa drugo. To znači da nastave nedjeljom dolaziti na svetu euharistiju, da svoju vjeru hrane i slušanjem Božje riječi i blagovanjem Njegova Tijela i da se kroz tu vjeru, koju su ispovjedili, nastave razvijati i živjeti te da, sada osnaženi darovima Duha Svetoga, budu istinski graditelji nove budućnosti u našem društvu.
Gordana Savić
