U četvrtak, 6. lipnja, uz nazočnost stotinjak vjernika u župnoj crkvi u Vođincima, bdjeli smo i sedmu večer u nizu od devet večeri s kojima se želimo zajedno s Crkvom pripraviti za Pedesetnicu i rođendan Crkve.
Sve je započelo sa prigodnim pozdravom i uvodnom molitvom u sedmu večer devetnice od strane našeg župnika Ante.
Potom smo na koljenima molili krunicu Duhu Svetom.
Slijedilo je lijepo i poticajno razmatranje o VJERNOSTI naše apsolventice na KBF-u u Đakovu gđice Helene Ane Ilić, čiji tekst možete u nastavku pročitati.
Bdijenje smo završili klanjanjem živom Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom sakramentu.
I ove sedme večeri mogli smo se odmoriti u Gospodinu i kušati dar njegova dobrote. Ukoliko želiš, možeš nam se pridružiti ove zadnje večeri devetnice VEČERAS u 21.00 sat u župnoj crkvi u Vođincima!
DOĐI I VIDI ….
U nastavku prilažemo tekst gđice Ane Ilić …
PLOD VJERNOSTI
Što je vjernost?
Latinski credo – vjerujem, dolazi od riječi cor-do = srce dajem.
Biti vjeran znači biti odan nekomu ili nečemu. To znači ustrajati u nečemu za što vi vjerujete da je važno, bez obzira kakve će biti posljedice. Vjernost je životni stav koji preživljava test vremena. Ona je započinjanje jednoga puta i ostajanje na njemu, bez obzira na to koliko se često zaustavite ili uznemirite. Vjernost je povezana s vjerom i povjerenjem, ali i sa zauzetošću. Na koji način? Može vrtlar baciti sjeme u zemlju i vjerovati kako će u dogledno vrijeme niknuti plod. No, ukoliko izostane zauzetost oko zemlje iznenaditi će ga izostanak plodova. Tako je i s vjerom.
Ako je nešto potpuno jasno u Bibliji, onda je to da je Bog vjeran. On ne razočarava, ne laže, on nije hirovit. On je uvijek ono što jest. Rekao je jedanput da ljubi Izrael i da želi savez sa svojim stvorenjem. Tijekom vremena stoji uz obećano za razliku od čovjeka. Nikada nije napustio čovjeka. Štoviše, Bog ide tako daleko u svojoj vjernosti da na koncu – kad je postalo jasno da čovjek ne uspijeva biti vjeran partner saveza – šalje svoga Sina koji postaje čovjek – kako bi u ime svih nas mogao ispuniti ono što mi nismo mogli: biti vjerni.
Zašto biti vjeran?
Zato što čovjek treba vjernost, treba vjerovanje, u konačnici treba se moći osloniti na nekoga. Čovjek treba biti vjeran jer očekuje vjernost. On je biće dijaloga i uzvraćanja.
Čovjek je neodlučan, kolebljiv, stalno nevjeran. Dug život, mnoštvo ponuda, nude više različitosti, isto tako i situacija za nevjernost. Ako sam navikao živjeti na površini svoga bića, onda nisam u stanju dati obećanje koje angažira cijelog mene. Sve ostaje ograničeno, sitničavo i prožeto mojim vlastitim „JA“.
Kada ljudi nemaju vjernosti, onda govore jednu stvar, a čine drugu. Jedan dan vjeruju u jednu stvar, a drugi dan u drugu. Ni oni sami vjerojatno ne znaju u što vjeruju. Nikada se ne možete osloniti na njih. Često mijenjaju svoje mišljenje. Zato im ljudi prestaju vjerovati. Ako ste pak’ vjerni svojim uvjerenjima, poput vjere u Boga, poštenja ili prijateljstva, drugi vide vaše vrijednosti po onome kako ih živite u životu. Stoga, tvoja vjernost ne smije ostati samo prazna riječ nego i postati djelotvorna.
Za to je potrebno živjeti pod vodstvom Duha Svetoga. Što više živiš pod vodstvom Duha, tim vjernost za tebe dobiva veće značenje. Čak i u svakidašnjim malim životnim stvarima postaješ sve više vjeran i pouzdan. Kao što je Isus rekao: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran!“ (Lk 16,10)
Kako vježbati biti vjeran?
Vjernost možete učiti, pitajući se i tražeći odgovore o svojim uvjerenjima. Rastući u svojim uvjerenjima, vi postajete biće koje vjeruje, prvo sebi, a onda i drugima.
I tvoja vjernost biti će stavljena na kušnju. Kada to? Kada vjeru prije svega shvatiš olako, možda poput vlasništva koje imaš u „džepu“ pri ruci, i s kojim slobodno možeš raspolagati. Tada su dovoljne male suprotnosti i protivštine da se tvoje povjerenje sruši kao kula od karata. Tada imaš priliku uvidjeti i spoznati da povjerenje nije nešto što možeš skupljati i smatrati nečim „svojim“, nego da je uvijek bilo i ostaje dar. Dar koji se treba čuvati i njegovati. Najbolji primjer ne čuvanja toga dara jest jedna od najdramatičnijih stvarnosti u povijesti svijeta. Bog postaje čovjek kako bi pokazao svoju ljubav, a čovjek ga ubija.
Govorimo o Judi.
Što se dogodilo s Judom da je mogao postati izdajica? Kad ga je Isus pozvao, nije to bilo zato, kao što svi ponekad vjerujemo, što je Isus trebao nekoga da ga izda. Isus nikad ne poziva na grijeh. On ga je pozvao zato što je u Judi vidio nešto lijepo. Vidio je Judine mogućnosti. I zaista, Juda je započeo dobro. Međutim, malo pomalo počinje raditi protiv svoje savjesti, zatvara se svjetlu Duha Svetoga, olako počinje shvaćati dar vjere, dok na koncu nije tako otvrdnuo da je došao u stanje učiniti ono što je bilo nezamislivo: izdati onoga koji mu je pokazao najveću ljubav. On nije postao izdajica za nekoliko dana, bio je to dug proces.
Što želim reći … Dobar početak je važan, ali ipak nije sve. Kad se započne neko dobro, onda je važno biti vjeran. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan tijekom cijeloga života. Možda ćeš puno puta imati osjećaj da je tvoje DA uistinu konačno, ali s vremenom, morat ćeš položiš novi, teži ispit koji će te prisiliti ili da odustaneš ili da se otvoriš i moliš za još jaču vjeru. Uistinu se traži hrabrost za tu vjernost do kraja, osobito u onim trenucima kada se susrećemo s trpljenjem ili tuđim slabostima.
Zapamti da nas i u takvim trenucima Bog vodi, ponekad možda neshvatljivo, ali ipak i dalje vodi. On to čini radi vjernosti prema nama jer želi da ga upoznamo onakvog kakav je, uvijek drugačiji, uvijek veći. On također želi da i mi upoznamo sami sebe, da preispitamo svoja uvjerenja, stavove, da se još više otvaramo, još jače ljubimo. Tada će se tvoje povjerenje i odanost sastojati u tome da ne okrećeš leđa Bogu kad te iskušava nego da, kad su prva smetenost ili zbunjenost prošle, obnoviš svoju vjeru i Njemu dopustiš da čini što hoće.
Zapamti: Nikada nećeš biti potpuno gotov! Uvijek ćeš, s vremena na vrijeme, morati polagati novi tekst vjere i povjerenja.
Opasna je zabluda vjerovati da te život u Duhu uvijek čini jakim. Isus nije bio manje vođen Duhom kad je bio u Getsemanskom vrtu i kad je molio da izbjegne piti kalež patnje. Doista, ponekad te Duh ispunja snagom, a ponekad te ostavlja u tvojoj slabosti. Kad ti Duh slabost daje, onda svoju vjernost pokazuješ ne predajući se nikad, dižući se svaki put kad si pao, ne povlačeći se nazad, ostajući uvijek vječiti početnik. Ako želiš biti vjeran, moraš biti hrabar!
I za kraj: Vjera i nije vjera ako nije iskušana. Vjernost znači biti poput stijene usred brzih voda. Vi stojite čvrsto usprkos svemu. Ona nastaje kad zaista znamo i živimo ono u što vjerujemo.
Ana Ilić
