„Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem.“ 1Kor 9, 16
Ponukani navedenim Pavlovim riječima, 37 svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, zajedno s nadbiskupom mons. Đurom Hranićem, uputilo se u nedjelju, 19. svibnja 2019., u poslijepodnevnim satima, na biblijsko putovanje „Putovima sv. Pavla“.
Na put smo krenuli iz Đakova autobusom koji nas je dovezao do Beograda. Tamo nas je dočekalo veliko nevrijeme koje nas je prisililo da puna četiri sata čekamo u zračnoj luci na let prema Istanbulu.
U Istanbul smo sretno sletjeli u ponedjeljak u ranim jutarnjim satima te se smjestili u hotelske sobe u 3.30, a već smo u 9.00 sati krenuli u panoramski razgled grada uz zaustavljanje i posjet tamošnjim znamenitostima. Istanbul je moderan grad od 15 milijuna stanovnika s jednom od najmodernijih i najvećih zračnih luka u svijetu. To je grad koji je osnovan prije 3300 godina i prostire se na dva kontinenta (Europu i Aziju), razdvojen tjesnacem Bosporom.
Hodočašće je započelo euharistijskim slavljem u crkvi sv. Antuna Padovanskog kojom upravljaju oci franjevci konventualci nakon kojega smo krenuli u obilazak znamenitosti Istanbula.
Prvo smo posjetili znamenitu crkvu Aja Sofija koja je posvećena 27. prosinca 537. godine. Njezino ime dolazi od grčkog naziva Ἁγία Σοφία, što u prijevodu znači Sveta Mudrost, a odnosi se na Isusa Krista kao Božju Mudrost. Aja Sofija sagrađena je u doba poznatog cara Justinijana, bizantskog vladara koji je uspio povratiti velik dio teritorija nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva, uključujući Italiju i dio Hispanije. Justinijanovo carstvo na neki je način oživljavalo tradiciju nekadašnje veličine Rimskog Carstva. Aja Sofija bila je najveća crkvena građevina na svijetu otprilike 1000 godina. Osmanlije su 1453. godine osvojili Carigrad pa su crkvu pretvorili u džamiju. U doba turskog predsjednika Mustafe Kemala Atatürka pretvorena je u muzej, a takvo je stanje nažalost ostalo i do dan danas.
U blizini se nalazi i tzv. Plava džamija iz 17. stoljeća, poznata po šest minareta i interijerom popločanim plavim pločicama. Izuvenih cipela, sa zanimanjem smo razgledali impozantan molitveni interijer. Nakon posjeta Plavoj džamiji, prošetali smo se centrom samog grada koji odiše svim mogućim bojama i mirisima.
Slijedio je i posjet ekumenskom carigradskom patrijarhatu, neslužbeno poznatom i kao Fener Rum Patrikhanesi. Ono inače zauzima prvo mjesto u hijerarhiji pravoslavnih crkava. U sklopu pravoslavnog hrama mogli smo se pokloniti i pomoliti na grobu sv. Andrije apostola. U večernjim satima tog prvog dana uputili smo se put zračne luke, u pravcu Izmira.
Prema veličini Izmir je treći grad u Turskoj, a ispred njega nalaze se samo Istanbul i Ankara. Sa širom okolinom ima gotovo četiri milijuna stanovnika. Drevni naziv grada nosi biblijsko ime Smyrna. Poznat je kao izrazito lučki grad, a značajno se razlikuje od ostalih dijelova Turske budući da je grad dosta moderan, otvoren i liberalan.
Uz stručnu pomoć našeg tumača i vodiča, gospođe Nataše Bulić, kao i uz veliko znanje rimskog studenta vlč. Ivana Benakovića malo-pomalo uranjali smo u ambijent kojim je kročio apostol svih naroda, sv. Pavao.
Tog drugog dana, uz kratak obilazak Izmira, posjetili smo Pergam – antički grad u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, nedaleko od današnje Bergame u Turskoj. Za vrijeme helenizma ovaj je grad bio središte znanja antičkog svijeta. Pergamska knjižnica (s oko 200 000 svitaka) ubrajala se, uz aleksandrijsku, u vodeće knjižnice helenističkog kulturnog blaga. Pergamena je inače pisaći materijal dobiven preradom kože ovaca ili koza i dobio je ime upravo prema gradu Pergamu. Obišli smo toga dana ostatke rimskog grada (stadion, kazalište i amfiteatar). Kako je Pergam lokacija vezana uz Knjigu otkrivenja, odnosno toj je zajednici upućeno jedno od pisama sedmerim Crkvama u Maloj Aziji, a jedna od Crkava je Pergam, vlč. Benaković čitao je i tumačio tekst iz Otk 2, 12-17. Kraj, kojim smo tog dana hodili, prostor je takozvane Male Azije, mjesta gdje su istinski korijeni kršćana, prostor gdje su se kršćani i prozvali, prvi put, kršćanima u Antiohiji kako svjedoče Djela apostolska.
Sljedeći dan pošli smo prema Laodiceji, južnom dijelu nekadašnje rimske provincije Galacije, glasovitoj po ljekovitim toplim izvorima. Mjesto je to gdje su Pavao i Barnaba boravili cijelu zimu i gdje su dali osvrt na izraelsku povijest. Na tom mjestu vlč. Benaković čitao je i sa svećenicima tumačio Pismo Crkvi u Laodiceji (Otk 3, 14-21).
Hodočašće je nastavljeno u Hierapolisu gdje smo se podsjetili Pavlove poslanice Kološanima, dijelova koji govore o Laodiceji te samom gradu Hierapolisu (Kol 2, 1-14 te Kol 4, 13).
Na toplicama Pamukkale izgrađen je antički grad Hierapolis u 2. stojeću pr. Kr. kao lječilište. Hierapolis (grčki: Ἱεράπολις, u značenju Sveti grad) je, dakle, starogrčki grad na vrhu jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizli. U Hierapolisu se nalaze ostaci kupaonica, hramova i drugih starogrčkih i starorimskih spomenika, te originalne ranokršćanske građevine, zbog čega je 1988. godine, zajedno s toplicama Pamukkale, upisan kao UNESCO-ova svjetska baština.
Pamukkale (turski znači Pamučna palača) kompleks je jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini istog grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala. Pamukkale ima 17 izvora u kojima voda ima temperaturu od 35°C do 100°C. Od njih se voda prolijeva nekih 320 metara do padine gdje se u terasama prelijeva preko padine duge 60 – 70 metara. Već se tisućama godina smatra da voda iz vrela, bogata mineralima, ima ljekovita svojstva, a govori se da se njome mogu izliječiti ili ublažiti bolesti kao što su reumatizam, srčane tegobe i visoki krvni tlak. Tu smo nastavili razmatrati Pavlove poslanice, a neki su se svećenici uspjeli u termama i okupati.
Toga dana smo, zbog nemogućnosti da pronađemo ijednu crkvu u blizini, bili prisiljeni slaviti svetu misu u konferencijskoj dvorani u našem hotelu. Zamislite samo, dragi čitatelji, kako je tek lokalnim katolicima koji zbog nemogućnosti blizine katoličke crkve moraju kilometrima daleko putovati do rijetkih crkvenih zdanja u Turskoj? Nismo ni svjesni kolika je milost imati mogućnost slavljenja Euharistije u svojoj okolini!
Četvrti dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u obilasku Efeza i Mileta. Prvo smo posjetili Gospino svetište u Efezu slaveći pokraj „Gospine kuće“ misu u kapelici tamošnjih sestara.
Ovo svetište usko je vezano uz stigmatiziranu redovnicu augustinku Anu K. Emmerick koja je 38 godina bila prikovana za postelju te je imala viđenja vezana uz Marijin i Isusov život. Život Blažene Djevice Marije u kući u blizini Efesa detaljno je opisan u njezinim razmatranjima te se kao takav kasnije pokazao vjerodostojan i autentičan.
Prema njezinim riječima „Blažena Djevica Marija je nakon Kristova Uznesenja na Nebo živjela tri godine u Jeruzalemu na Sionu – u kući Posljednje večere. Zatim je tri godine provela kod Marte i Marije u Betaniji, kraj Jeruzalema. Kad je nastupio veliki progon Židovi su Lazara i njegove sestre odveli na more, da ih pogube na brodu bez vesala i jedra, tada je Apostol Ivan odveo Majku Božju u Efez gdje je Gospa živjela devet godina.“
Najveće moguće priznanje dobio je i sam životni put Ane Katarine Emmerick, kada ju je, 3. listopada 2004. godine, blaženom proglasio sveti papa Ivan Pavao II. On je i osobno 1979. godine pored Gospine kapele služio misu za tisuće hodočasnika. Papa Benedikt XVI. pohodio je Gospu Efešku 6. prosinca 2006. godine. Za svetište se sada brinu franjevci kapucini talijanske provincije Emilia Romagna. U samom svetištu mogli smo se u tišini pomoliti za tolike osobe koje su se preporučile u naše molitve, napose za naše drage župljane i za službu župnika koje su nam povjerene u našim zajednicama.
Zatim smo se uputili prema arheološkom lokalitetu u Efezu gdje smo razgledali Hadrijanov hram, grčko-rimski amfiteatar, knjižnicu Celsus, i ostale znamenitosti. Silazeći Mramornom ulicom, na obližnjem brdu iza knjižnice Celsus, vidjeli smo pećine u kojima je sv. Pavao proveo pune dvije godine. Vjeruje se da je u neposrednoj blizini knjižnice propovijedao, čemu se divimo i danas kada znamo da je u tim uvjetima za to bila potrebna velika snaga vjere i snaga Duha. Budući da je bio vruć dan, u sjeni amfiteatra koji može primiti 20.000 gledatelja, s velikom smo pozornošću razmatrali Pavlove poslanice. Na tom lokalitetu, nekada velikoga i važnog grada u Maloj Aziji, čitali smo i tumačili tekst iz Djela apostolskih (Dj 19, 23-40) koji govori o Pavlovom sukobu s onima koji štuju kult božice Artemide. On ima naviješta kako je jedan jedini živi Bog, a to je Isus Krist te on ne prebiva u rukotvorenim kipovima.
Slijedila je vožnja autobusom prema bazilici sv. Ivana Evanđelista. Prema predaji, Ivan je odveden u Rim i mučen u vrelom ulju, a nakon što je preživio, prognan je na otok Patmos u Egejskom moru i osuđen na rad u rudnicima. Ondje je napisao Knjigu otkrivenja, a kad je za vrijeme cara Nerve bio oslobođen, vratio se u Efez, gdje je napisao svoje Evanđelje i tri poslanice i ondje je u dubokoj starosti, od oko 100 godina, i umro.
Razgledali smo lokalitet bivše bazilike koja je danas pretvorena u muzej. Uz razmatranje njegovih Pisama na grobu tog velikog „miljenika Kristova” pomolili se na različite nakane. Ja sam se posebno sjetio svih onih koji nose dično ime Ivan.
Zadnja postaja bio je posjet Miletu – najvažnijem grčkom naselju u Maloj Aziji i sjedištu filozofa iz Mileta (Tales, Anaksimandar, Anaksimen …). Milet je bio važna luka na ušću rijeke Meander – mjestu odakle se sv. Pavao pozdravio s prijateljima prije odlaska u Jeruzalem i održao jedan od najdirljivijih oproštajnih govora. Taj je govor i svojevrstan Pavlov testament u kojemu se na poseban način može iščitati kakva je on bio osoba te koje su bile njegove temeljne motivacije i teološki naglasci (Dj 20, 17-38).
Zadnjeg, petog dana hodočašća, vratili smo se u Izmir te, smo prije polaska u zračnu luku, slavili zahvalno euharistijsko slavlje u povijesnoj crkvi sv. Polikarpa, mučenika i prvog biskupa biblijske Smyrne. Tu smo imali prigodu iz prve ruke saznati nešto više o životu kršćana u današnjoj Turskoj, zahvaljujući našem ljubaznom domaćinu, mjesnom biskupu mons. Lorenzu Pirettu. On nas je podsjetio na činjenicu da je tu mjesnu crkvu osnovao apostol Ivan te nas upoznao sa životom i mučeništvom sv. Polikarpa. Mogli smo od njega čuti koliko je zahtjevno svjedočiti svoje kršćansko opredjeljenje u jednom islamskom okruženju, no isto je tako bilo poticajno saznati i o vitalnosti malobrojne kršćanske zajednice. Zamislite, od današnjih 81 milijun stanovnika u Turskoj ima oko 100 000 kršćana i među njima samo oko 30 000 katolika! Treba li tome komentar?
Svakoga dana hodočašća nadbiskup Hranić predvodio je misno slavlje sa svećenicima hodočasnicima. Prvoga dana propovijedao je sam nadbiskup, a ostale dane propovijedali su vlč. Robert Jugović, vlč. Tomislav Karavidović, vlč. Drago Marković te vlč. Grgo Grbešić.
U poslijepodnevnim satima, petoga dana, uputili smo se put zračne luke u Izmiru odakle smo zrakoplovom putovali do Istanbula. U Istanbulu smo presjeli u zrakoplov koji nas je doveo do Beograda. Tamo nas je dočekao autobus kojim smo u ranojutarnjim subotnjim satima napokon došli u naše Đakovo.
Za mene je ovo biblijsko putovanje bilo iznad svih mojih očekivanja. Zahvalan sam Gospodinu koji mi je dao mogućnost da upoznam i osjetim ambijent u kojem je Pavao s tolikom revnošću podizao i hrabrio prve kršćanske zajednice.
Ovo sam razmatranje započeo s Pavlom, a njegovim riječima i njegovom duhovnom oporukom efeškim starješinama u Miletu, želim i završiti:
… Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. Kad stigoše, reče im: „Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa.”
„A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.”
„I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega.”
„Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.”
„Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.”
„I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.”
„Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati.'”
Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu…
Dj 20, 17-38
Ante Šiško, župnik
