Molitva je, najjednostavnije rečeno, razgovor s Bogom. Susret s Njim oči u oči. I, ako smo pravi kršćani, tada poznajemo važnost molitve, znamo da se bez nje urušava odnos sa svemogućim, dobrim i milosrdnim Bogom.
Jedna od najpoznatijih pobožnosti i jedna od najljepših molitvi među vjernicima zasigurno je molitva krunice. To je molitva za koju se kaže da je se i sam Đavao boji. Tako je jednostavna, a tako snažna.
Ta je molitva, sa svojim radosnim, žalosnim i slavnim otajstvima, znana kao „Evanđelje u malom” jer, moleći ju, pratimo Isusov život na zemlji zajedno s Njegovom i našom majkom – Blaženom Djevicom Marijom. Slijedimo Njezin primjer kako bismo se bez pogovora prepustili Božjoj volji. Iz zahvalnosti prema Njoj, častimo ju molitvom krunice – malom krunom ili bolje reći ružarijem – vijencem načinjenim od ruža dostojnim kraljice, Kraljice Neba, Kraljice svete Krunice. Nažalost, mnogi danas zaboravljaju na ljepotu tih 50 zlatnih ruža.
I sam si ponekad pomislio kako je krunica dosadna, zar ne? Krunica traje predugo. Nemaš vremena za nju. Nikad ju ne uspiješ izmoliti do kraja. Možda ti krunica stoji kao ukrasni dodatak. Nosiš je kao lančić oko vrata, nosiš deseticu na ruci. Možda ti samo visi na automobilskom retrovizoru. Stoji ti na polici, u ladici i samo „kupi prašinu”. Nisi siguran znaš li ju uopće moliti. Želim ti pokazati kako krunica nije samo puko ponavljanje jer ne znamo što bismo molili. Da, to je jedna stara molitva, ali jedna meditativna molitva, duboka i plodonosna.
Dragi čitatelju, dišeš li? Ni ne primjećuješ to, zar ne? A opet, zahvaljujući ritmu udaha i izdaha možeš živjeti. Osjećaš li otkucaje srca? Svaki put se tvoje uvijek isto srce jednako steže i opušta i tjera krv da kola tvojim tijelom. Ne primjećuješ to, a opet zahvaljujući srčanom ritmu možeš živjeti. Razmišljaš li, učiš li? Dakako, svakodnevno. Ni ne obazireš se na to, a opet iznova koristiš svoje misli, svoja znanja i sposobnosti da bi učinio nešto novo, drugačije, nešto veće. Osjećaš li? Smiješ se, plačeš, osjećaš se usamljeno, zaljubljeno, možda bijesno, beznadno, nadahnuto, bilo kako. Sve to osjećaš, a da o samom osjećaju ne razmišljaš. A opet, to te podsjeća da si čovjek, neponovljiv i originalan, sa svim svojim manama i vrlinama, ali neizmjerno voljen. Misliš li da bi trebalo biti išta drugačije s krunicom?
Krunica nije puko šablonsko ponavljanje molitvenih obrazaca. Krunica je ritmična molitva, baš onakva poput otkucaja tvojega srca. Kad kažemo našoj Majci: „Zdravo, Marijo!”, zapravo joj kažemo: „Volim Te, obožavam Tebe i tvoga Sina.” Pa zar nije onda ljepše iznova govoriti Majci da ju volimo nego reći to samo jednom? Zar se Majka neće više raznježiti kad joj pokloniš 50 ruža – cijeli buket umjesto jedne? Neke su ruže velike, lijepe i mirisne, druge možda i nisu takve. Neke si ruže lako ubrao. Za druge si se, malo ljepše ruže, namučio da bi ih ubrao, samo kako bi Majci izmamio što veći osmijeh. Trnje takvih ruža te je zasigurno izgrebalo. A što rade mame kada djeca imaju ogrebotinu? Mame ljube. Pa zar ne vrijede onda sve te ruže Majčinog poljupca?
Znamo da je molitva razgovor s Bogom, susret u dijalogu srca. Kako bi onda u tom kontekstu izgledala krunica? Krunica je jedan put, jedna pomalo drugačija cesta.
Zamisli sada da imaš dogovoren susret s Isusom. Znaš vrijeme, znaš i mjesto, ali još ne znaš kako doći do tog mjesta, nisi išao tim putem. Na svu sreću, nudi ti se jedan odličan vodič: Blažena Djevica Marija. Počinješ ju slijediti i ubrzo shvaćaš da ti je uspjeh osiguran i da nećeš zakasniti na sastanak. Put je pak nepredvidiv. Izmjenjuju se sunce i kiša, vjetar i žega. U jednom trenutku želiš odustati, a u drugom si opet pun snage i najradije bi počeo trčati. Na tom ćeš putu susresti razne ljude. One koje voliš i one koji su ti možda manje dragi. One koji su ti pomogli i one koji su te uvrijedili. One koje će ti možda posuditi kabanicu za slučaj lošeg vremena i one koji će te nagovarati da se okreneš natrag ili da možda sjedneš i nastaviš putovanje drugi dan. No ti, usprkos svemu, nastavljaš hodati i ubrajaš sve te ljude u svoje korake.
Objektivno gledajući, svaki tvoj korak na tom putu, kao i svaka Zdravomarijo koju izgovaraš, izgledat će potpuno isto. Kao što ćeš ponoviti iste riječi, tvoja će se stopala izmjenjivati u dodiru sa zemljom u istom ritmu. Ali zahvaljujući upravo tom ritmu ne stojiš na mjestu. Ti hodaš. Krećeš se sve bliže prema svom cilju. I nakon jednog izvjesnog vremena stižeš do kraja puta s Marijom. Dovela te je do svoga Sina. Kako li je samo Isus radostan kad te vidi.
Znaš li u čemu je još ljepota? To dogovoreno mjesto može biti gdje god ti poželiš. Bog je u svima, na svakom mjestu i svugdje te čeka. Uvijek stoji pred vratima tvoga srca, ali ključ tih vrata je u tvojoj ruci. Na tebi je želiš li Ga pustiti unutra. Istina, Marija ti je pokazala put do Isusa, ali tvoj put ovdje ne završava. Put nastavljaš sada s Isusom. Dalje će biti teže, ali sve ljepše i slađe.
Krunica je uistinu prekrasna molitva, ali nije najveća. Najveća molitva na ovome svijetu je Euharistija. Nema plodonosnije, moćnije i ljepše molitve. Kako to da onda postoje brojni vjernici koji mole krunicu tijekom svete mise ili adoracije pred Presvetim? Zašto to rade? Odgovor je jednostavan: ne shvaćaju Tko je to pred njima. Ne shvaćaju da imaju Boga živoga pred sobom, Boga koji ih silno ljubi i uvijek iščekuje. Takvi ljudi odbijaju napraviti korak naprijed. Svjesno ili nesvjesno, stavljaju si povez na oči i tapkaju u mjestu, umjesto da se bace u Božji zagrljaj.
Isus Krist jest Bog, ali je i čovjek. On je Bogočovjek. Te dvije naravi u Njemu su neodvojive. Mnogi danas zaboravljaju na Isusa čovjeka. Kao da se, nakon svojeg uzašašća na nebo, potpuno promijenio i za nas kršćane postao neki daleki, apstraktni Bog. Isus je uvijek bio isti i uvijek će ostati isti. Bog i Čovjek.
Zagrliš li ponekad toga Čovjeka? Pozdraviš li Ga, mahneš li Mu u prolazu? Pričaš li s Njim kao s najboljim prijateljem? Povjeravaš li Mu svoje tajne, svoje osjećaje? Plačeš li s Njim? Smiješ li se s Njim? Shvaćaš li da je On u potpunosti čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu? I da govori hrvatski?
Kako bismo se samo mijenjali kada bismo razgovarali s Njim poput apostola.
Zamisli da pozoveš nekoga u goste. Prirediš gozbu u svojoj kući i iščekuješ večer. Gosti dođu, ali uopće se ne obaziru na tvoju majku, dapače, ni ne pozdrave je na ulazu. Zar ti ne bi bilo žao mame?
Isus nas je sve pozvao na vječnu Gozbu – u svoje Kraljevstvo. I On silno voli svoju Mamu. Stoga je radosnog srca pozdravimo: „Zdravo Marijo!”
Onaj tko moli srcem, ne može ostati okorjeli grješnik. Ili će se ostaviti grijeha ili će se ostaviti krunice.
Zato joj upravimo ove stihove
(Mary Dixon Thayer) :
Ljupka Damo odjevena u plavo,
nauči me kako moliti!
Bog je bio tvoj mali dječačić,
reci mi što govoriti!
Jesi li Ga podigla, ponekad,
nježno na koljena svoja?
Jesi li Mu pjevala onako
kako meni pjeva majka moja?
Jesi li Ga noću za ruku držala?
Jesi li Mu pokušavala
pričati priče svijeta?
O! I je li plakao?
Misliš li da mari
ako Mu ja govorim stvari –
male stvari koje se dogode?
I prave li krila anđela buku?
Može li me čuti
ako govorim tiho?
Razumije li me sada?
Reci mi – jer ti znaš,
Ljupka Damo odjevena u plavo.
Nauči me kako moliti!
Bog je bio tvoj mali dječačić,
Ti znaš Put pokazati.
Marijan Ćuk
