„Obrati se i vjeruj evanđelju!” – riječi su koje smo čuli pred svećenikom taj dan, te Čiste srijede, dok nam je na čelo utiskivan znak križa. Taj pepeo uzvikivao je samo jedno: „Pokora! Pokora! Pokora!“ Jesi li čuo taj krik?
Korizma je vrijeme milosti. Četrdeset dana koji od nas očekuju promjenu. Pozvani smo mijenjati se, potpuno, svakodnevno, na svim poljima svoga života. Otići u pustinju i ondje umirati sebi, umirati svemu onomu što je niže, svojem egu, pohlepi, proždrljivosti, pohoti, zavisti, srditosti… Svakom i onom najmanjem grijehu kojim pletemo trnove grane, zatežemo bič, oštrimo čavle koji spremno iščekuju Učiteljev povratak. Da bismo to izbjegli, moramo za Njim u osamu. Idemo izgubiti sebe, da bismo se ponovno pronašli u oazi Njegove milosti. Spoznati Njega. Spoznati sebe. Spoznati druge.
Majka Crkva iznova nas na to želi podsjetiti pozivajući nas na činjenje djela pokore i milosti: post, molitvu te djela ljubavi i milosrđa.
Svake godine, kada dođe korizmeno vrijeme, mnogi će prvo pomisliti na post. „Nečega ću se odreći!” Pa se tako, na primjer, odričemo slatkoga, odričemo se alkohola, cigareta, odričemo se društvenih mreža ili pak nečeg sasvim drugog. No, kada dođe Uskrs, koji ćemo jedva dočekati, većina će s užitkom pojesti koji kolač više, uzeti cigaretu više, popiti čašu više itd. Sve će pasti u vodu jer se mora nadoknaditi propušteno! Bojim se, da je takvo razmišljanje promašeni cilj odricanja, od prvog dana. Zašto je tomu tako? Odgovor je vrlo jednostavan. U svome odricanju nismo bili usredotočeni na Križ Gospodinov.
Kada si gladan ili žedan, što prvo pomisliš? – Gladan sam. Žedan sam. Kada si nezadovoljan situacijom u kojoj se nalaziš, što pomisliš? – Očajan sam. Ne znam što činiti. Nikada nećemo prvo pomisliti: Ovo je za Isusa., zar ne? A trebali bismo. Kako onda očekivati da ćemo takvi uspjeti promijeniti sebe u četrdeset dana? Naše odricanje neće tada uroditi plodom, bit će kontraproduktivno jer je fokus bio na krivim stvarima. A u tako se milosnom vremenu nalazimo… Istina, odricanje je hvalevrijedno, ali samo ako znamo zašto to činimo. Odričemo se nečega što volimo, nečega o čemu zavisimo, da bismo lakše shvatili da je jedino Bog taj o kome zavisimo, da su ponekad naše silne potrebe zapravo trivijalne. Zato trebamo poraditi na sebi, intenzivno i temeljito, zagledani u svog jedinog Učitelja. „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48) Svi se mi možemo mijenjati. A za to je potrebna ustrajnost i odlučan stav.
Drugo što će nam proći kroz misli bratska je ljubav, odnosno činjenje djela milosrđa. Dati drugome dio sebe, makar nešto materijalno. No i tu možemo doći u napast da drugima dajemo samo kako bismo se mi osjećali dobro. I time što više dajemo, više ukazujemo na velikodušnost svojeg dara. Bit je, zapravo, spoznati brata čovjeka, spoznati Kristovo lice na licu njegovu. Naučiti se poštovati dostojanstvo i slobodu drugoga. Naučiti darivati iz nesebične ljubavi, ne očekujući ništa zauzvrat. „Ne ublažava li rosa žegu? Tako je i riječ dragocjenija od milodara. I mislim, nije li riječ bolja od dara? A oboje se nalazi u čovjeka puna milosti.” (Sir 18, 16-17) Ponekada je i samo poklonjeno vrijeme, jedna lijepa riječ nekome vrjednija od opipljivog dara.
I treće, a možda i ono najvažnije na što smo pozvani, osobito u ovo korizmeno vrijeme, je molitva! Duboka i otajstvena molitva. Budimo iskreni, počesto ne znamo moliti. Uglavnom molimo, umjesto da se molimo. A to trebamo učiti. I sami apostoli su vikali Gospodinu: „Nauči nas moliti!”. A što Isus odgovara? „Kada molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.” (Mt 6, 7) Možemo izmoliti cijeli ružarij u danu, ali ako nije izmoljen srcem, ne dopire u nebo. Srcem trebamo moliti. Osvijestiti si Komu to govorim, staviti se u Njegovu prisutnost, pa makar Mu ne imali što za reći.
U svojoj molitvi se počesto umorimo, ne vidimo više njezin smisao. Zašto? Jer molitvu shvaćamo kao ispušni ventil nakon koje ćemo biti radosni i nakon koje ćemo nešto dobiti. Sjetimo se tada Gospodina u Getsemanskom vrtu i sve će nam biti jasnije. Nemamo opravdanje da ne molimo.
U ovom je vremenu potrebno i zašutjeti. Bojimo se šutnje jer znamo da od nas nešto iziskuje. To je taj drugi aspekt pustinje. Šutnja. Dati se izgubiti u svojoj svakodnevnici kako bismo mogli osluškivati Njegov glas u vječnosti. Na svu sreću, po Božjoj milosti, posjedujemo velike „megafone” kojima odzvanja Njegov glas. Sveto pismo – živu Riječ koja obilato zbori. Svetu misu, najuzvišeniju molitvu na ovome svijetu. Svetu ispovijed, najponizniji susret u kojem je Gospodin najglasniji. Prepoznajemo li vrijednost tih darova?
Temeljno pitanje koje si svatko od nas mora postaviti je: Što za mene znači muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista? Tek kada si damo odgovor na to pitanje, znat ćemo kako se pripremiti za vazmeno vrijeme. Znat ćemo što je to korizma.
Marijan Ćuk