Prvi kršćani okupljali su se na Veliki petak u Jeruzalemu te su koračali i molili putem kojim je prošao Isus noseći svoj križ. Krenuli bi iz dvorane posljednje večere, gdje se čuvao stup Isusovog bičevanja. Na Golgoti bi se molili pred relikvijom križa. Kod određenih postaja s vremenom su izgradili kapelice. Hodočasnici su, pri povratku u svoje zemlje, oponašali ono što su doživjeli u Jeruzalemu. Tako se razvila pobožnost križnoga puta. Neke postaje imaju svoj temelj u biblijskim tekstovima dok su druge plod pučke pobožnosti. Pobožnost križnoga puta vezan je za Korizmu no bilo bi dobro obavljati ovu pobožnost i tijekom godine.
Spašeni smo na križu. Isusova smrt temelj je našega spasenja. Razmišljajući i moleći nad postajama križnoga puta mi zapravo razmišljamo o svojem spasenju. Razmišljamo kako je Bog dopustio da ga njegovo stvorenje ubije. Neizmjerna je Božja ljubav prema čovjeku. Kod grijeha prvih ljudi Bog obećava Spasitelja. Mnogi su očekivali velikoga i moćnoga kralja, a pojavio se jednostavni i skromni Bog. Iako nije imao grijeha, Isus uzima grijehe čitavoga čovječanstva (moje i tvoje) i nosi ih sa sobom na križ.
Križni put je poruka da ni u jednoj situaciji nismo sami. Sve patnje i križevi našega života mogu biti blagoslov ako svoj život darujemo Bogu, ako slijedimo Božju volju. Današnji svijet želi što dalje maknuti bol, patnju i smrt iz svoje svijesti. Današnji čovjek ne želi o tome ni razmišljati. A mi baš zbog toga imamo mogućnost vječno živjeti s Bogom. Nećemo u kraljevstvo Božje živeći lagodno, daleko od patnje. Pozvani smo da uzmemo svoj križ i da idemo za Isusom. A najbolji primjer toga nam je sam Isus.
Sjećam se svojih osnovnoškolskih dana. U Korizmi je križni put bio obavezan. Crkva puna, a djece koja su hodala za križem veliki broj. Čitao se uvijek isti tekst tako da sam ga znao napamet. Najupečatljivije su mi bile 10. i 11. postaja. Isusa svlače i Isusa pribijaju na križ. Uvijek sam se pitao: “Isuse, što ti to treba pa dopuštaš da ti se izruguju i muče?“ Bio sam ljut na Poncija Pilata, na rimske vojnike, na apostole što su se razbježali. Danas znam, Isus je izvršavao Očevu volju. Da nije bilo križa, ne bi grijeh (moj i tvoj) bio uništen.
Mnogim je svecima razmišljanje o Isusovoj muci i smrti bila najdraža molitva. Neki sveci su i fizički proživljavali Isusovu muku i imali fizičke rane kao i Isus. I mi smo pozvani da redovito promišljamo muku i smrt svoga Spasitelja. Ako se Isus za nas odrekao svoga života, mi smo pozvani pratiti ga na tom putu. Isusova muka je upozorenje da ako Bog, koji ima savršen uvid u sve vrijednosti i sve opasnosti, ipak plaća za nas tako visoku cijenu vlastite krvi i života, onda sigurno nije u pitanju ništa vremenito ni prolazno. Stoga smo pozvani, ne da izbjegavamo križ i patnju, nego da ju prihvatimo i da u svemu tražimo Božju volju. Isusov križni put tomu nas uči.
Tomislav Savić