Povodom krštenja petog djeteta obitelji Klanac našu je župu posjetio nadbiskup u miru mons. Marin Srakić. Tom smo ga prilikom zamolili za intervju na koji je rado pristao.
Oče nadbiskupe, veseli nas Vaš dolazak u našu župu! Recite nam kako se osjećate i kako vidite našu župu Kraljice Svete Krunice u Vođincima?
Drago mi je što sam došao u vašu župu. Dobro se osjećam u vašem društvu i drago mi je vidjeti da ja župa mlada i živa. Kad god sam dolazio služiti svetu Misu ovdje, uočio sam da u misnom slavlju ne sudjeluje samo jedna generacija nego ima starih, srednjih, mladih i djece. Svi su prisutni u crkvi. To je znak žive zajednice. Puno znači za župu kad je župnik aktivan i vrijedan, on potiče vjernike, a oni to rado prihvaćaju pa se život osjeća u župi.
Događa li se često da idete u župe krstiti peto ili šesto dijete?
U posljednjih godinu dana sudjelovao sam na tri ili četiri krštenja. Župnici i obitelji uglavnom pozovu nadbiskupa kad je takva svečanost u obitelji i župi.
Možete li nam nešto reći o svom životu, svojoj obitelji i svom pozivu?
Rodom sam iz Ivanovaca kod Valpova, sada je to mjesto pripojeno gradu Valpovu. Peto, sam i najmlađe dijete od osam rođenih u obitelji. U to je vrijeme harala španjolska gripa i mnoga su djeca umrla u ranoj životnoj dobi.
Kada ste osjetili Božji poziv i kako ste se odazvali?
Rođen sam u vjerničkoj katoličkoj obitelji. Kad sam imao jedanaest godina, župnik je predložio dječacima moga sela da razmišljaju o svećeničkom pozivu jer postoji mogućnost da idu na Šalatu u Zagreb u malo sjemenište. Meni se činilo da je Zagreb predaleko i da bi mi napustiti obitelji bilo jako teško, ali otac me je ohrabrio, a kada sam čuo da su se još četiri dječaka javila, krenuo sam i ja. Bio sam odličan učenik pa sam 1938. primljen na daljnje školovanje. Na školovanju u Zagrebu bio sam šest godina, a onda sam se vratio u Đakovo gdje sam maturirao i završio Visoku bogoslovnu školu. Zaređen sam 1960. godine, mjesec dana nakon smrti blaženog kardinala Stepinca.
Koliko vas je bilo u sjemeništu i bogosloviji kad ste se pripremali za svećenički život?
U Zagrebu nas je u srednjoj školi bilo 35, u Đakovu sve skupa 120. Kad sam bio prefekt, bilo je i do 180 pripravnika: 50 gimnazijalaca i 130 bogoslova u jednoj zgradi. Tu su dolazili mladići sa svih strana, kako kaže pjesma od Vardara pa do Triglava. Bilo je lijepo jer gdje god smo išli, susretali smo svećenike koji su nekada s nama studirali.
Koje su Vam službe bile povjerene kao mladom svećeniku?
Nakon ređenja, imenovan sam župnim vikarom u Slavonskom Brodu u kojem je tada bila samo jedna župa i tamo sam bio četrnaest mjeseci. Poslije toga imenovan sam upraviteljem župe u Podravskim Podgajcima gdje sam ostao četiri godine. Zatim me je biskup pozvao u Đakovo na mjesto poglavara odgojitelja u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. U međuvremenu sam završio licencijat i počeo predavati Moralnu teologiju u Đakovu. Uz neke poteškoće, dobio sam putovnicu i vizu te uspio otići u Rim gdje sam završio doktorat iz Moralne teologije. Po povratku, od 1970. do 1990., bio sam profesor Moralne teologije, uz neke druge službe. Za pomoćnog biskupa, tadašnjem biskupu Ćirilu Kosu, zaređen sam 1990. godine. Zatim sam postao biskup koadjutor s pravom nasljedstva, pa rezidencijalni biskup, nadbiskup i evo došao do mirovine. Zahvalan sam Bogu što mi je zdravlje dovoljno dobro da se još mogu baviti poslovima koje volim.
Koje su dužnosti biskupa?
U Đakovačkoj su biskupiji biskupi uložili dosta truda oko organiziranja vjerskog, duhovnog života. Kad je vjeronauk istjeran iz škola, osobito se biskup Stjepan Bȁuerlein na Biskupskoj konferenciji zalagao za uvođenje župne kateheze. On je bio saborski otac na Koncilu, a biskup Ćiril Kos realizirao je odluke Koncila. Biskup Kos bio je plemenita duša, ove godine slavimo 100 obljetnicu od njegova rođenja. Za vrijeme studija teologije bilo je dosta teško komunističko razdoblje kada nismo imali nikakvih prava. Nisu nam dali nikakvu zdravstvenu ni socijalnu zaštitu, nismo imali ni radni staž. Nisu nam priznali nikakav visoki studij. Meni su pisali da imam četiri razreda pučke škole, bili smo kao drugorazredni građani. Bila su to doista teška vremena. Situacija se pomalo mijenjala kad je za dekana Filozofskog fakulteta došao Franko Bošnjak koji je bio otvoren za razgovor i vodio diskusije s biskupom Škvorcem. Tada sam podnio molbu i priznali su mi studij koji sam završio.
Kako ste se osjećali kad Vas je papa Ivan Pavao II. imenovao biskupom?
Nije mi bilo svejedno. Rekao sam nunciju Gabrielu Montalvu da, kad se kaže riječ biskup, svi odmah pomisle na biskupa Ćirila Kosa jer on je bio pravi biskup, od svih prihvaćen i voljen. Ja sam drugačije naravi, dugo sam bio profesorom i drugačije me doživljavaju, a ne znam kako će me doživjeti kao biskupa. On mi je odgovorio da je Bog dao svakome talente i narav. Do sada je bilo vrijeme biskupa Ćirila, sada će biti vrijeme biskupa Marina. Biskup i svećenici pozitivno su se izrazili o meni i ja sam, sa zebnjom, prihvatio biskupsku službu. Bila su teška vremena. Posljednji sam biskup zaređen u vrijeme socijalizma, 1990. Onda je Hrvatska izglasala neovisnost o Jugoslaviji i došlo je novo, drugo proljeće za našu zemlju. Sve je pucalo od radosti jer smo postali slobodna zemlja, ali godinu dana nakon toga buknuo je rat. Trećina teritorija naše biskupije ostala je u Srijemu – u Srbiji, jedna trećina bila je okupirana, a jedna trećina slobodna. Primali smo i u jednom trenutku imali 250 000 izbjeglica. Trebalo je u njima podržavati nadu da će se vratiti u svoje domove, u što im je bilo teško vjerovati, ali vratili su se, međutim, mnogi nisu imali od čega živjeti, pa su opet morali otići iz svojih domova.
Što Vam se čini posebno važno u Vašoj biskupskoj službi?
Za vrijeme svoje biskupske službe, hrabro sam otvorio Sinodu. To je zahvatilo veliko tijelo naše biskupije. Onda smo od biskupije postali nadbiskupija i metropolija jer je Hrvatska zagrebačka metropolija bila preširoka i s više mentaliteta. Na poticaj Konferencije osnovali smo nadbiskupiju i metropoliju. Onda smo Visoku bogoslovnu školu digli na rang fakulteta. Imali smo i radost da nas je 2003. godine posjetio papa Ivan Pavao II. Mislim da je najznačajniji događaj bila Sinoda jer su se odonda razvila različita vijeća, odbori i škole za pastoralno djelovanje u nadbiskupiji.
Napisali ste mnoge članke i knjige. Kojim ste se temama bavili?
Teško je reći jer nije bila jedna tema. Bio sam profesor Moralne teologije pa sam o tome pisao, bio sam poglavar u odgoju pa sam pisao o sjemenišnom životu, volio sam povijest i rado čitao i pisao članke o našim biskupima Josipu Čolniću, Antunu Mandiću, Josipu Jurju Strossmayeru, Petru Bakiću i drugima. Bilo mi je drago što sam mogao biti knjižničar jer knjižnica ima arhiv u kojem sam pronašao puno zanimljivih tema pa sam i o tome pisao. Biskup Bȁuerlein nam je još u odgoju preporučio neka pišemo pa tako imam bilješke s naših korona još iz 1963. godine i iz vremena bogoslovije. Imam dosta godina pa sam puno čuo o događajima iz povijesti od generacija starijih svećenika i o tome sam pisao pa je to naraslo na dvanaest svezaka. Od 2013. godine sam u mirovini i imam dovoljno vremena za pisanje. Preradio sam četiri sveska o biskupu Strossmayeru i uskoro izlaze dvije knjige od 600 stranica.
Što je biskupu najteže u toj pastirskoj službi?
Najteže je kad jedan svećenik dođe i kaže da napušta službu. Prije toga se nešto slomilo, ali nisam inzistirao da se vrate jer ako je netko odlučio, on će to prije ili poslije napraviti. Druga velika teškoća bila je kad se za vrijeme rata čulo kako pada selo za selom, ginu ljudi. Mnogi su bili šest godina u okupiranim krajevima i nismo mogli do njih.
Sjećate li se nekih posebno lijepih trenutaka Vaše biskupske službe?
To me pitanje podsjeća na svećenika Vajdu u Miholjcu. Rekao je da mu je teško umrijeti, ne zato što je teško umrijeti nego jer mu je bilo prelijepo u životu. Bio je dobre naravi, svakome je lijepo pristupao i svi su ga poštivali. I ja mogu reći da mi je bilo lijepo u životu. Bilo je u svećeništvu teških trenutaka, ali nisam po naravi eksplozivan, pa sam se nekako lijepo našao s ljudima. Bez obzira na sve operacije, nevolje i poteškoće, prihvaćam s mirom sve što mi Bog daje. Vidim da Božja ruka to sve prati i vrijedi ono što je rekao sv. Pavao: „Imao sam milost malo trpjeti.“ Radost je bila i svečanost biskupskog ređenja, ali tu je bila prisutna zebnja kako ću ja moći odgovoriti na sve to.
Imate sigurno neku poruku za naše mlade i za sve župljane?
Poručujem: Mladi, isplati se! Isplati se živjeti, žrtvovati, voljeti ovu Hrvatsku i uložiti u nju! Ne samo od nje očekivati, ne samo od Crkve očekivati, nego pružiti nešto. Jer, ako budemo samo očekivali, onda nećemo biti zadovoljni, uvijek će nam nešto nedostajati. Pitajte se: Što ja mogu dati Domovini, obitelji? Što ja mogu dati Bogu, kako iskoristiti talente koje mi je dao?
Hvala Vam, Oče Nadbiskupe za ovaj razgovor! Vjerujem da će se naši župljani, a i drugi pratitelji naše župne web stranice, obogatiti Vašim iskustvom i životnom mudrošću!
Intervju vodila: sestra Katarina Knežević