Na današnji dan Crkva liturgijski časti sv. Bernardicu Soubirous, francusku redovnicu i mističarsku kojoj se kao djevojčici ukazala Djevica Marija. Bernardica je rođena 17. veljače 1844. u Lourdesu kao prvo dijete mlinara Franje i pralje Lujze. Nakon nje, u obitelji Soubirous rođene su još tri kćeri. Lourdes je gradić koji se nalazi na jugu Francuske ispod Pirineja uz rijeku Gavu. Upravo se uz rijeku Gavu, kada je Bernadica u društvu dviju djevojčice išla skupljati drva, dogodilo prvo Gospino ukazanje.
Bernardica svjedoči da je začula šum i ugledala pećinu u kojoj je bila Gospođa odjevena u bijelo i opasana plavim pojasom, u ruci je imala žutu krunicu, a na nogama žutu ružu. Navodi da se Gospođa prekrižila i prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Bernardica se prekrižila drhteći, zatim je posegnula za svojom krunicom i počela moliti. Nakon što je završila s molitvom, viđenje je nestalo. Djevojčice, koje su bile s Bernardicom, nisu ništa vidjele, a nakon što im je ona pripovjedila što se dogodilo, savjetovale su joj da se više ne vraća na to mjesto.
Bernardica nije poslušala savjet djevojčica te je sljedeću nedjelju ponovno otišla do pećine. Uslijedilo je još jedno viđenje u kojem je Gospođa zapitala djevojčicu hoće li k njoj dolaziti tijekom petnaest dana. Nadodala je da upozori svećenike da ondje sagrade Crkvu. Zatim joj je naredila da se napoji s izvora. Bernardica se uputila prema rijeci Gavi, ali joj Gospođa dala znak da se ne radi o rijeci, nego joj pokazala izvor. Gospođa ju je upućivala da se na tom izvoru umije svih petnaest dana, navodila da upozori svećenika za izgradnju crkve te da moli za obraćenje grešnika. Također, otkrila joj je tri tajne te joj zabranila da o njima ikome govori. Konačno joj je Gospođa, na dan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1958., otkrila svoj identitet. Blago se smiješeći, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče: „Ja sam Bezgrješno Začeće.” Upravo je zbog tih riječi lurdski župnik, Peyremal, povjerovao da se uistinu radi o Gospi jer učenike iz škole, uključujući i Bernardicu još nije poučio o dogmi. Počeo je vjerovati da je to potvrda neba za dogmu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.
Nakon što je narod saznao za ukazanja, sve je više hrlio na izvor na kojemu se pojavljivao sve veći mlaz vode. Vlasti su grubo ispitivale djevojčicu ne bi li je uhvatili u laži. Nastojale su spriječiti narod da dolaze na izvor sagradivši ogradu, no to narod nije spriječilo. Nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom prvih ukazanja.
Tijekom viđenja Bernardica je bila sva uronjena u viđenje, ne mareći za okolinu. Navedeno dokazuje situacija u kojoj je plamen svijeće koju je djevojčica držala u ruci tijekom viđenja počeo zahvaćati ruku. Narod je htio maknuti svijeću, ali doktor Douzou nije to dopustio jer je zamijetio da Bernardica tijekom viđenja ništa ne osjeća. Plamen svijeće doticao je njezinu ruku osam minuta i nije ostavio niti jedan trag na ruci.
Na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja, imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, i to osamnaesto po redu. Nakon toga uslijedilo je ispitivanje. Biskup mons. Laurence iz Tarbesa naredio je osnivanje komisije za istraživanje lourdskih ukazanja. Nakon tri godine saslušavanja koje je provela komisija, biskup je 18. siječnja 1862. godine, proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se „nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost”.
Ukazanja su utjecala na Bernardičin život pa je ona primila pričest i krizmu, a kasnije postala časnom sestrom. Njezin redovnički život bio je ispunjen teškim danima bolesti i patnje. I u teškim je danima bila okrenuta Bogu što dokazuje rečenica kojom je odgovorila novinaru na upit je li joj teško zbog bolesti: „Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe.” A onda je dodala: „Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu.” Zbog teških srčanih smetnji i bolova u kostima, Bernardica je umrla 16. travnja 1897. u 31. godini života s riječima na usnama: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!”
Nakon njezine smrti, ozdravljenja su se i dalje događala pa ju je zbog toga 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja. Njezino tijelo leži neraspadnuto u samostanskoj kapeli u Neversu, u staklenom lijesu.
Sv. Bernardica svima nam može biti primjer, upravo je ta malena, neuka djevojčica odlučila prenijeti Gospine riječi narodu. Ista ta djevojčica slijedila je te riječi čitavog svog života jer su joj one bile snaga u teškim danima i pomagale joj da izdrži. Njezinu poniznost, vjeru i ljubav prema Djevici Mariji možemo prepoznati i iz njezine duhovne oporuke.
Duhova oporuka sv. Bernradice Soubirous:
Za dane u koje si došla Djevice Marijo,
i za one u koje nisi došla,
neću ti moći zahvaliti, osim u Raju.
Ali i za pljusku koju sam dobila,
za ruganja i uvrjede,
za one koji su me smatrali ludom.
za ona koji su me smatrali lažljivicom,
za one koji su me smatrali koristoljubivom,
hvala ti Gospe!
Za pravopis koji nikad nisam znala,
za pamćenje koje nikad nisam imala,
za moje neznanje i moju glupost, hvala!
Hvala, hvala, jer da je na zemlji bila
neka djevojčica gluplja od mene,
bila bi nju izabrala!
Za moju majku koja je umrla daleko,
za muku koju sam pretrpjela kada me
moj otac, umjesto da pruži ruke svojoj
maloj Bernadetti, oslovio: „sestro Marie-Bernarde“, hvala Ti, Isuse.
Hvala ti što si napojio gorčinom
ovo srce prenježno, koje si mi dao;
Hvala ti na Majci Josephini,
koja me proglasila: posve beskorisnom!
Hvala Ti što sam bila Bernadette, kojoj su prijetili zatvorom, jer sam te vidjela,
Djevice sveta;
to su me ljudi gledali kao rijetko zvjere;
ona Bernadette tako slabička da su,
vidjevši je, govorili: „Zar je to sve?“;
na tome Ti hvala, o moj Bože!
Na ovoj duši koju si mi dao,
na unutarnjoj pustinji i suši,
na Tvojoj noći i Tvojim sijevanjima,
na Tvojim Tišinama i Tvojim munjama,
na svemu, na Tebi – odsutnom i prisutnom,
hvala, o Isuse!