„U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć.“ (Post 1)
„Jedno Tvoje: „Dobro je“, Gospodine, jače je od svih glasova tame“, dio je molitve koji mi vraća u sjećanje da je iznad mraka i tmine svjetlo, da je na kraju tunela svjetlo, da je svjetlo u Božićnoj noći i Uskrsnoj zori, da je Stvoritelj svijeta vidio da je svjetlost dobra. Bog nije stvorio tamu. Stvorio je svjetlo i rastavio ga od tame. I rekao je :“Neka bude…“ Već su mnogi učeni ljudi dokazali kako tama ne postoji, nego je samo nedostatak svjetlosti. Svjetlost je ona koja jest.
I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju! Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.“ Od Postanka svijeta Stvoritelj daje znakove na putu, da lutajući ovim svijetom ne izgubimo smjer, nego pogledom u zvijezde, sunce i mjesec spoznamo koliko je prisutna Njegova ljubav. I vidje Bog da sve što je stvorio bijaše veoma dobro, a na svoju sliku stvorio je i čovjeka. Stvorio je čovjeka kao svjetlo, kao veoma dobrog.
Ova je istina u temeljima naših bića. Bez obzira na sve tmine koje nas okružuju, Bog je u nas upisao svjetlo. U punini vremena poslao je svoga Sina da nam pomogne u borbi, kako se naše svjetlo ne bi ugasilo. U međusobnim susretima tražimo tu božansku iskru jedni u drugima. Odvojimo svjetlo od tame u nama samima. Budimo ogledalo Neba.
„Pogledaj u tamu svoje tuge, u svoj strah , u svoje dvojbe, u svoju nesigurnost, u svoju prazninu. U svjetlu u tebe prodire Božja ljubav. Ona te ne osuđuje. Ona ti posreduje: Sve u tebi smije biti. Ali sve se može preobraziti svjetlom i ljubavlju. Osvjedoči se…da nad tvojim životom izlazi Božje svjetlo i obećava ti da će tvoj život uspjeti.“ (usp. A. Grun: „Pedeset obreda za život“) Promatram mrak kroz svoj prozor. Ugasila se ulična rasvjeta i ništa se na ulici ne vidi. Ali u daljini svjetlucaju svjetla grada. U ovom mraku još su i jača. I nekako… bude nadu.